Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

23.11.2018.

opsuj mu boga

Kreativni ljudi nose manu tešku kao crna zemlja – ideja ne pita za vrijeme; mora se realizovati I zaživiti onog trenutka kada oni to požele – baš kao natpis na novookrečenom zidu: NE POSTOJI ISTINA, SAMO PERSPEKTIVA! Suhog ljeta 2018., sa neočekivanim dijametralnim oscilacijama u društvenim odnosima; uz cedevitu sam vršila funkciju svjedoka u pisanju prvog scenarija za dugometražni film. Vrijeme kada si u potrazi sa svojim karakterom I u dilemi preferencija je vrijeme kada imaš viška sati, pa ih pohlepno bacaš na sve što zazvuči dobro u teoriji. Ne volim filmove. Ne volim izlizane teme I jeftino aludiranje na emocije I smatram da većina novonastalih trivijala podilazi ukusu mase svjesni da se I ne moraju potruditi – odavno smo robovi šunda I kiča. Uzimamo šta nam daju, makar to bilo skromno I na kašiku. Zatupnik sam teze kako suština jedina ne blijedi pod bremenom iskustva I da će skrivečki, super tajno očuvati prvobitni sjaj; neovisno o detaljima koji su prolazni I ukras samo datom periodu. No, tu smo da kršimo pravila (ateistički), a I vlastite stavove ne bismo li od života uživali rolerkoster. Ubrajat ću promjenu stava I priklanjanje pažnje u drastične poduhvate poput iznenadnog blajhanja crne kose ili krečenja spavaće dobe u crveno – ma koliko minorno; mali korak za čovječanstvo ali gigantski za čovjeka. Triptih je napisan kroz par kutija napolitanki, nesuglasica, kutija chesterfielda I smjena konobara u Billy-u; preko kiše I sunca do vjetrova s Dinare I lagala bih kad bih rekla da ga ne volim. Vječno sam zaljubljena u atmosferu kreacije, prijateljsku organizaciju ozbiljnog projeka, realizaciju dugostojeće ideje I sna I činjenicu da subjektivno uvijek nadvladava objektivno uz ma koje argumente. Kao što to narod veli: biće, biće; biće vazda boljeg, vazda pametnijeg, vazda uspješnijeg I težiti ka napretku je prirodni refleks I reakcija na postojeće – mada je nemoćno pod idejom o idealnom prvom Adnanovom scenariju. Kako mijenjamo perspektivu, a još teže; kako svoju objašnjavamo drugima? Nijemi posmatrači I gosti lokala u kojem su dva jarana pisala najrealnije moguće dijaloge inspirisane našim jeftinim zajebancijama će možda reći da nismo napredovali ni mrvu u plusu od prosječnog studenta koji do nas, na metar, sprema ispit iz klimatologije (pmf - geografija kao primjer jer je pičkin dim); ili da smo u bilo kojoj mogućoj sferi nadmašili produktivnost konobara za šankom koji na shuffle muči pjesmom psychokiller I ispunjava sudoku; pa ni da milimetar desno I milimetar lijevo ne stojimo od mačke na usijanom limenom krovu (ovog puta, bukvalno). Pitajte mene, ako želite ispravno mišljenje. Šapnut ću vam sa smijehom kojeg ne umijem sakriti kako će moj momak I moj najbolji drug kući jednom donijeti Oskara. Nije nam svima siva perspektiva.

Ulica lične revolucije
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10759

Powered by Blogger.ba