Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

28.10.2018.

sad me razumiješ

U redu do merkatorove pekarice u pokušaju sa ekskluzivnom ponudom prohe u kartonu stojim promišljajući o slučajnosti novinarskog studentskog života. Kolegica s moje desne strane, bogatija za dvije kifle s hrenovkom I jedno radno mjesto u Kameleonu nesebično dijeli iskustva. Zapravo, poklanja opciju I moje prijave na copy-paste session u dva sa dva. Dopis s radnim vremenom mogu poslati naknadno, od 2 do 22 sata dnevno slobode koje se lišavam dobrovoljno I ulažem ponosno u svoju odabranu profesiju. Je li, odabranu. Je li, profesiju. Ne volim preuveličavati, smatram da se tu Freudovski krije egocentričnost, stoga neću gaziti činjenice da sam napredovala u pogledu tranzicije s prve godine na drugu – noćima gledam rtrs I nebeski narod zajedno s predstavnikom I zgodama I nezgodama u Teheranu, a našlo se I slobodne memorije na telefonu za ponovno instaliranje aplikacije Aljazeere. Iz priloženog je nemoguće izvući zaključak da negiram one osamljene papire na univerzitetu u tuzli. Bilo kako bilo, svejedno kao tuč je teško priznanje da sam izgubila pojam o broju rubrika u našim nepristrasnim I objektivnim novinama, te da nemam roditelje leglo baja iz prašine bi vodilo kolo na daljinskom I da nema kolege što zavisnost od droge liječi BN-om; vjerovala bih da su izbjeglice našle utjehu u našem imaginarnom balkanu (oprosti ako možeš, Todorova). Hoćeš ili nećeš? Šta, rekoh gušeći se na topsy biljni s prijetnjom od salmonele. Da se javim Zoni, da te čeka za razgovor. Više ne bih morala svaki dan ulaziti I očajnički refreshovati stranicu u nadi da samo nije još uvijek na polovnom laptopu učitalo potvrdu stipendije (koju izgleda mogu dobiti samo ako sam RVI), a produktivnost ne bi morala biti forsirana kolumnicama za uske mase moje socijalne propasti – riješiti se navedenih nesretnih događaja zvuči mnogo poput otkrovljenja – mada ću za minutu njoj u facu reći: ne. 60 sekundi agonije em od suhog tijesta, em od tijesnog prostora satnice gdje radije biram da ne spavam nego da snom lišavam koliko-toliko produktivnu budnost; što je apsurdno jer kada stavim na zahrđalu vagu iscenirane objektivnosti – biram biti ono za šta se prijavljujem ili ostati na tuđem mjestu, u tuđoj koži platonski ostvarivati ideju o glumi I pozorišnim kulisama. Kažu: UZMI STVAR U SVOJE RUKE –pa nam mrtvi glasaju – ko sam ja da CIKu sudim, kad samu sebe sabotiram. Cut to: Brojim sjedišta od 1 do 12 I smještam moderne mame sa djevojčicama na odgovarajuću poziciju pitajući se koliko je neumjesno dodati opasku da nisam teta I kako primamljivo zvuči opcija da me ne oslovljavaju tako. U kabareu koji je po prvi put nakon 2000-te hladan (biće da su se klime otele kontroli), zbog manjka sredstava (ljudi) iznad svega stručni organizator volontera ubacuje novinara u postavu kupivši ga plastificiranom iskaznicom (na stranu što je osobnost ta koja je jeftina u ovom slučaju) I zamolivši ga za suradnju. Tu sam sad gdje jesam. Za desetak minuta spustit će se kulise I moj saradnik amaterskog pozorišta će iskočiti iz prvog lijevog džepa u klaunovskom kostimu I sizifovski sakriti strah, a neočekivano iznenađenje kada me krajičkom oka uoči sa scene. U zadnjem džepu kaputa, pored limenkom zgnječene cigarete leži mobitel sa neotvorenim porukama molbe za izvještaj I participaciju na okruglom stolu – a ja slijepa za tebe, sebe I njih, ću već tada ambiciozno biti na pola puta od pozorišta ponavljajući tekst najnebitnije bitne uloge. Vazda ne biram očima.

Ulica lične revolucije
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10760

Powered by Blogger.ba