Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

16.05.2018.

da te nije DORI

Neka uđe u zapisnik da je priča inspirisana pojavom što je smatrana prekretnicom u životima mnogih meni bliskih ljudi (I mojoj malenkosti) I nastaje u svrhu sjećanja I vjerovanja u nešto što bilo je, a možda nikad I nije. Porota će odlučiti nakon uviđaja. Aprila 2018., razmišljala sam da počnem pisati kolumne koje su mi jedine dopadljive jer se tiču kulture-politika je moja slaba strana- te ambiciozno naručih karte za festival što se godišnje održava u zadimljenom, dva sa dva kabareu, punom pretencizonih gadova I zvijezdi današnjice akademije dramskih umjetnosti. Zaista nemam standarde, ali da li ih dižem ponekad? Ili pak, postoji nešto niže od njih… trebamo se zapitati. Otelo se otelo kontroli I 10 dana nakon predstave se nisam mogla ni sjetiti koliko je glumaca bilo. I ko je bio glumac? I da li je to bio Otelo? Ko je Otelo? Ja ba. Kakva slučajnost (volim takve susrete), prijateljica je radila tih dana volonterski na biletarnici I ofingerima pogužvanih sakoa, a meni vrijeme ispunjavala tako stereotipičnim izjavama o glumcu koji gori. Zvoni. A da mu vidite leđa! Ili snimak s festivala. Držanje, naglasak, smijeh. Kaj, zakaj, ziher, bum buš videl jankec beli grad. No, on je glumac. Mi smo publika. Dijeli nas scena, iskustvo I kesa godina. Ne može čovjek da se ne pita, šta bi bilo kad bi bilo; a čim se pita osjeti kako se debelo zajebao jer zaželiš određeni odgovor, I nema ti druge nego ići da ga ostvariš jednom kad ti se svidi. Jesmo prokleti, u pičku materinu. To se I zbilo: kao u slikovnicama sa trafika, naša princeza je dočekala noć s princem I flašom piva – spasao ju je životne monotonije I poljupcem digao u zrak – dopustivši nama smrtnicima da povjerujemo da je moguće sanjati I ostvariti isto. Kakav twist eee. A moji snovi skupljali prašinu. Takva revolucija se nije digla još od Čegevare, te smo svi aktivno (oli nesvjesno) počeli mijenjati svoj tok života, pitajući se gdje smo ga zapetljali I da li je to uopšte mrtvi čvor. Kao svako sebično biće, krenut ću od sebe koja je svima na fakultetu razglasila refleksnu odluku da idem studirati glumu A NI VI PROFESORE NI VAŠ DOMAR me nećete zaustaviti. Prva buna je ugušena prije zvaničnog ustanka I dizanja papira jer, kao što ja nisam znala, upis na akademiju donosi par poklona poput odricanja od svoje ekipe u pozorištu (I 80% slobodnog vremena, s tim da u 19% spavam a 1% oblačim patike). Propala mi ideja kao kauč, ali izraziti svoje mišljenje koje je prije svega argumentovano I bazirano na istini, je bio novi osjećaj što ću ga ponavljati, s vremena na vrijeme, po potrebi. Elem, ostanem na faksu, tužna, ružna, u kopirnici dužna; ali rekoh: idem se posvetiti pozorištu. Novo poglavlje zvano: dio sam društva. Da li je moja posveta pozorištu (lol ne ali nije bitno) dovela do toga da sam I fizički I psihički bliže ljudima koji su također član I do jedne divne proljetne noći kada sam tucala travu u mesing zdjeli, to je pitanje diskutabilno; ali za svrhu ove priče, reći ćemo: DA. Te noći bi bilo 3 noći otkad nisam spavala duže od 4 sata, ali budnom ne držao smijeh bliskih prijatelja I tematika: šta obući za Doriana (glumca, ljudi, glumca iz gornjeg paragrafa – pratite!). entuzijazam je nosio atmosferu I ljudi kao ljudi, pogana sorta, sve bi da dijele; žudili smo za osjećajem ispunjenosti pa smo tražili načine da odemo efikasnije u delirij iščekivanja lijepih stvari. Trudim se poetski izraziti, ali hej, svrha je, htjeli smo sreću. Jebi ga, našli smo je. Ne pamtim dana da sam se grohotnije smijala, makar to bile ribice u akvariju ili tuđi neočekivani poljupci istog spola; spiderman jastučnica ili neki psiho videi – opet, možda nemam standarde; energija se sa noći prenijela na naredni mjesec I rezultirala riječima na koje nisam računala da prevalim preko usana niti sam htjela da ih čujem. Tu smo gdje smo. Moj saradnik je sa Aleksandre napredovao 3 broja naprijed I sada češće govori: zdravo Marijo (mada se većinom ljube, iz priče), spomenuta prijateljica redovno džima s Dorijem I dijeli Harley Quinn majice, a Zapava za Ajlu je tek počela (doduše, čim izađu na dejt). Od ponuđenih petoro ljudi, za troje već vidite sretne zaplete (o raspletima nećemo ovog puta, trudim obojati u vesele tonove); a ostalo dvoje nespojivih ljudi je srušilo granice neba I zemlje. Kliše, znam, jebite me. Da te nije, Dori, sada bi naš maj bio prilično šugav I kišovit; bez tuđih kišobrana I jakni da nas griju. Gym ne bi bio pun copetove kuhinje I potencijalnih fotošutinga I ostavio bi prvobitnu na oko depresivnu atomsferu. Hej, bolan, pa ja ne bih Mariju nikad zagrlila. Nemaš pojma koliko mućo mi se đasvi. Rekla bih ti hvala, ali ti to ne vidiš. Iz tvoje perspektive, kraj nas samo prolaziš nekim autoputevima gazeći lanad – iz naše perspektive: wow. Omladina, sex. A zakaj I mi ne bismo šta probali?

Ulica lične revolucije
<< 05/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
10760

Powered by Blogger.ba