Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

11.07.2018.

ne ide mi da me ide

Par sati kasnije, sunce je zašlo za neke sivkaste oblake; moji prijatelji su bili daleko I onaj prvobitni doživljeni osjećaj je bivao zatrpan nekim novim idejama o kolumnama I planiranju radne sedmice. Ali kako ja nisam pizda, otišla sam do kuhinje po čašu vode psihički se pripremajući I slaveći iskrenost što je unijela u dom prije svega nove prijatelje, a zatim I razlog za sreću; jer par slogova je lako reći kad ionako mnogo pričam. Hej mama, znaš šta je danas bilo? – na TV-u je bio neki užasne-kvalitete snimak teniskog meča, utišan na maksimum tako da možemo čuti I komšije I njihovog kera. Njena glava je bila na jastuku i jeftinoj križaljci od prošle godine. Pauza je trajala duže od predviđenog I kao neiskusan učesnik u saobraćaju nisam znala koje svjetlo čekam? Ja, daltonist. Šta? Skupljam hrabrost, spremna da se argumentima branim I kažem sve najlepše ne bil’ kako popravila već skršen porodični odnos I sve što pređe preko usana bi: Opet sam jela makarone.

09.07.2018.

Holy trinity

U Mostaru vazda toplo –sunce isparava iz betona – osim ovog jedinog mog petka gdje smo mokri do kože dočekivali upalu pluća. Halalimo li? HALALIMO! Kakva sebična I sitničava ljudska priroda: uvijek se sjećati stvari u odjeći ideala, u snu koji se nikada nije ostvario mada je realnost na tren nosila taj prizvuk, u želji što je ostala neizrečena pod prvim jutarnjim zrakama na praznom krevetu. Često se oslanjamo na prošlost, na tu ikonu na zidu što je volimo I kudimo; nesvjesni da je ona samo nusprodukt neostvarenih, velikih očekivanja modificiranih u priču spremnu kao odgovor na pitanje; kako ti je bilo? Kriva sam, jesam, ta sam. Radim to redovno; da li iz težnje za elitizmom prosjeka, negiranja činjenica kao izmišljenog bunta I revolucije ili iz zabave pod sloganom take one for the team! Međutim, kao što I ova kiša nosi neke promjene u godišnjim dobima; dolazi vrijeme za novom perspektivnom bez kiča. Mogla bih zagurati u zadnji dio sjećanja one sate kada smo čitali nuspojave Dramine izgubljeni u bosnaskim budžacima; ne reći nikad nikome (a posebno ne kućepazitelju) na koji način su oni tanjiri u 5 ujutro bili oprani I suzama I znojem; zaboraviti broj taksija što sam ih huda čekala na balkonu tražeći način da noć ne prođe; ili sakriti znatiželju što je ubila mačku I dovela nas do ogromnog otvora za kanalizaciju, umjesto tog veselog platoa kraj plaže. Mogla bih; mogla bih živjeti u laži I uvjerenju da savršenstvo postoji; ali sada biram da kažem da je savršenstvo kao sreća – jedan trenutak u vječnosti vremena što ga poželiš zaustaviti, a zapravo ga jedino možeš skromno zadržati I oživiti pričom, bojeći tim nijansama sve što je uslijedilo nakon njega. Valjda tim putem I one ružne sitnice postanu barem društveno prihvatljive. Pitam se: koliko je dovoljno dana da prođu kada postanemo svjesni važnosti određenog trenutka? Jer ga u sadašnjosti, nikada nismo svjesni. A drugo pitanje glasi: šta li donosi isti trenutak, čega li je uzrok? Jer nečega novog mora biti, u suprotnom, bi bio besmislen.

20.06.2018.

big leap

Jutro mnogo podsjeća na bilo koji dan u sedmici na moru; kada baš nisi siguran da li je vikend ili radni; žuri li penzionerska populacija do granapa ili je toliko kasno da oni zaposleni guraju narod da dođu do vrućeg hljeba za porodični ručak. Možda samo sanjam da budim se? Kroz osunčanu glavu na jastuku, prolazi prvo krunisana-u-film misao Kusturice: ‘I wasn’t falling In love, because I never felt any weight – because I was flying in love for the first time in my life.’

16.05.2018.

da te nije DORI

Neka uđe u zapisnik da je priča inspirisana pojavom što je smatrana prekretnicom u životima mnogih meni bliskih ljudi (I mojoj malenkosti) I nastaje u svrhu sjećanja I vjerovanja u nešto što bilo je, a možda nikad I nije. Porota će odlučiti nakon uviđaja. Aprila 2018., razmišljala sam da počnem pisati kolumne koje su mi jedine dopadljive jer se tiču kulture-politika je moja slaba strana- te ambiciozno naručih karte za festival što se godišnje održava u zadimljenom, dva sa dva kabareu, punom pretencizonih gadova I zvijezdi današnjice akademije dramskih umjetnosti. Zaista nemam standarde, ali da li ih dižem ponekad? Ili pak, postoji nešto niže od njih… trebamo se zapitati. Otelo se otelo kontroli I 10 dana nakon predstave se nisam mogla ni sjetiti koliko je glumaca bilo. I ko je bio glumac? I da li je to bio Otelo? Ko je Otelo? Ja ba. Kakva slučajnost (volim takve susrete), prijateljica je radila tih dana volonterski na biletarnici I ofingerima pogužvanih sakoa, a meni vrijeme ispunjavala tako stereotipičnim izjavama o glumcu koji gori. Zvoni. A da mu vidite leđa! Ili snimak s festivala. Držanje, naglasak, smijeh. Kaj, zakaj, ziher, bum buš videl jankec beli grad. No, on je glumac. Mi smo publika. Dijeli nas scena, iskustvo I kesa godina. Ne može čovjek da se ne pita, šta bi bilo kad bi bilo; a čim se pita osjeti kako se debelo zajebao jer zaželiš određeni odgovor, I nema ti druge nego ići da ga ostvariš jednom kad ti se svidi. Jesmo prokleti, u pičku materinu. To se I zbilo: kao u slikovnicama sa trafika, naša princeza je dočekala noć s princem I flašom piva – spasao ju je životne monotonije I poljupcem digao u zrak – dopustivši nama smrtnicima da povjerujemo da je moguće sanjati I ostvariti isto. Kakav twist eee. A moji snovi skupljali prašinu. Takva revolucija se nije digla još od Čegevare, te smo svi aktivno (oli nesvjesno) počeli mijenjati svoj tok života, pitajući se gdje smo ga zapetljali I da li je to uopšte mrtvi čvor. Kao svako sebično biće, krenut ću od sebe koja je svima na fakultetu razglasila refleksnu odluku da idem studirati glumu A NI VI PROFESORE NI VAŠ DOMAR me nećete zaustaviti. Prva buna je ugušena prije zvaničnog ustanka I dizanja papira jer, kao što ja nisam znala, upis na akademiju donosi par poklona poput odricanja od svoje ekipe u pozorištu (I 80% slobodnog vremena, s tim da u 19% spavam a 1% oblačim patike). Propala mi ideja kao kauč, ali izraziti svoje mišljenje koje je prije svega argumentovano I bazirano na istini, je bio novi osjećaj što ću ga ponavljati, s vremena na vrijeme, po potrebi. Elem, ostanem na faksu, tužna, ružna, u kopirnici dužna; ali rekoh: idem se posvetiti pozorištu. Novo poglavlje zvano: dio sam društva. Da li je moja posveta pozorištu (lol ne ali nije bitno) dovela do toga da sam I fizički I psihički bliže ljudima koji su također član I do jedne divne proljetne noći kada sam tucala travu u mesing zdjeli, to je pitanje diskutabilno; ali za svrhu ove priče, reći ćemo: DA. Te noći bi bilo 3 noći otkad nisam spavala duže od 4 sata, ali budnom ne držao smijeh bliskih prijatelja I tematika: šta obući za Doriana (glumca, ljudi, glumca iz gornjeg paragrafa – pratite!). entuzijazam je nosio atmosferu I ljudi kao ljudi, pogana sorta, sve bi da dijele; žudili smo za osjećajem ispunjenosti pa smo tražili načine da odemo efikasnije u delirij iščekivanja lijepih stvari. Trudim se poetski izraziti, ali hej, svrha je, htjeli smo sreću. Jebi ga, našli smo je. Ne pamtim dana da sam se grohotnije smijala, makar to bile ribice u akvariju ili tuđi neočekivani poljupci istog spola; spiderman jastučnica ili neki psiho videi – opet, možda nemam standarde; energija se sa noći prenijela na naredni mjesec I rezultirala riječima na koje nisam računala da prevalim preko usana niti sam htjela da ih čujem. Tu smo gdje smo. Moj saradnik je sa Aleksandre napredovao 3 broja naprijed I sada češće govori: zdravo Marijo (mada se većinom ljube, iz priče), spomenuta prijateljica redovno džima s Dorijem I dijeli Harley Quinn majice, a Zapava za Ajlu je tek počela (doduše, čim izađu na dejt). Od ponuđenih petoro ljudi, za troje već vidite sretne zaplete (o raspletima nećemo ovog puta, trudim obojati u vesele tonove); a ostalo dvoje nespojivih ljudi je srušilo granice neba I zemlje. Kliše, znam, jebite me. Da te nije, Dori, sada bi naš maj bio prilično šugav I kišovit; bez tuđih kišobrana I jakni da nas griju. Gym ne bi bio pun copetove kuhinje I potencijalnih fotošutinga I ostavio bi prvobitnu na oko depresivnu atomsferu. Hej, bolan, pa ja ne bih Mariju nikad zagrlila. Nemaš pojma koliko mućo mi se đasvi. Rekla bih ti hvala, ali ti to ne vidiš. Iz tvoje perspektive, kraj nas samo prolaziš nekim autoputevima gazeći lanad – iz naše perspektive: wow. Omladina, sex. A zakaj I mi ne bismo šta probali?

17.04.2018.

hehe

ako me nosiš na duši, skini me

04.03.2018.

prodajem nasmiješenog psa

da li je istina da u životu sve što nekada štujemo i volimo; vremenom izgubi smisao i postane nesnosno i dosadno?

24.02.2018.

jebla te ona, znaš

Svake večeri kada se pogledam u ogledalo izgledam sve starije. Posmatram crte lica što se kose, mijenjaju, bježe; relativni osmijeh kroz lijepu riječ I oči što bivaju tamnije. više nisam ono što očekujem da vidim. ove večeri, pod mokrim snijegom, rekoh sebi kako su zanimljivi samo oni koje ne znamo. Stranci na ulicama, krivog hoda I spuštenih pogleda; šarenih patika I glupih kačketa; sa slušalicama koje prenose bogzna koju vrstu muzike- ostavljamo sebi za pravo da dijelimo crte karaktera po izboru, volji I želji; stvarajući plod mašte postojan u vremenu I prostoru (samo na dan, dva...?). Sutra je novi dan. Nova priča. Kafu koju pijemo s njima smo ispili već 15 puta, cigara u pepeljari je dogorjela već juče, drugi gosti praznog lokala čekaju da se dignemo sa drvenih stolica I ustupimo mjesto kraj prozora. Prizor je naučen napamet, očekivan I postaje trivijalan; riječi što ispunjavaju sobu su isprane I kopirane sa jasnom namjerom da postignemo nemoguće. Prevali me preko usana. Pričaj mi koliko te smaram. Koliko mrziš moje blentave geste I izraze lica kada se zagledam u jednu slijepu tačku na ulici; način na koji držim kišobran jer oboje kisnemo; kako nikada ne svežem pertlu I gazim po njoj 3 kilometra. Dočaraj mi tu frustraciju koja prođe tvojim tijelom kada vidiš moj lik jer ga znaš poput svog džepa. Sa stanja sreće smo otišli predaleko u sličnosti pogleda, preduboko u prošlost I previsoko na standarde; pravac u stanje nepodnošljivosti I nepromišljenog brisanja tišine. Želja mi je da te ne znam – jer ću te tako više voljeti; gledanje sa gore strane me ubija I ne mogu da ignorišem, nisam karakter (to ionako već znaš). Da smo, da smo, stranci. Oni što razmjene jebeni kliše pogled u baru punom srednjevjekovih ljudi. Ti jedeš svoj krompir I dižeš glavu prema tv-u na zidu (BOSNA JE ŠAMPION ALE ALE), a ja posežem za pivom I bacam oči na šank. Oni što kisnu na suprotnim stranama magistrale, pa razmaknu mokre šiške I upute si suosjećanje uz osmijeh. Oni što se sudare u busu. Pa makar I onom za lukavac. Ne bih te znala, ne bih znala kako ne želiš biti kraj mene I ne bi me boljelo. I ne bih pisala jebenu kolumnu o strancima, dižući im vrijednost na nivo opjevane ljubavi (ipak je Laura bila samo stranac???). najviše te razočara kada neko tvoj postane dosadan. Bio je dobar, rahmet mu duši.

23.02.2018.

Bolje?????

Doma me je dočekala hladna kafa I par svježih narandži – mora da sam u masi mjesta na kojima moram biti zaboravila na njih. Stan je pust poput gradskog parka u noćnim satima; skoro nečujno zuji stari frižideri ili neko u susjednom stanu otvara česmu. Samoća je opet ušla kroz napukline drvenih prozora I nosi oštar miris zime, februara, smoga. Rekla bih kako su je ovo jedan od onih dana kada poželim svirati klavir, a nikada ga nisam svirala; vratiti se nekome ko nikada nije bio moj; napisati priču o ljudima koji ne postoje. Puna sam mržnje, odvratnosti I odbojnosti prema ovome što me gleda sa prozora, što me prati u korak na ulicama mokrim od kiše, što škripi u hodnicima sna I drži me tuđom I budnom. Monotonija kulture što godinama drhti pred različitosti, pred nepoznatim I složenim; svim silama se trudeći da ostane jedina u mislima – poput ljubomorne žene, nezrele djevojke I usamljene osobe. Shvati: ne nudiš mi ništa što bi me natjeralo da ostanem u tvom zagrljaju slušajući prazne, isprane, ukradene riječi iz novina; površni pogled bez sjaja u njima na licu lutke bez trunke ideje. Prokleto preslikani, slični, dosadni; bolno ponovljivi – tjerate me u ćošak asocijalnosti I depresije od ubjeđenja da na ovim prostorima može samo biti rata I djece. Valjda samo to umijemo napraviti. Gdje sa kulturom, sa umjetnošću što nekada bijaše riječ od boga (a I on je ispran), sa umno sposobnim ljudima željnim promjene (jer jedina konstanta su promjene)? Plovimo u smogu, govorimo samo da se ne zavadi, a nemilo truhnemo; polako I sigurno; iza sebe ostavljajući imena istih prije I poslije nas. Bolje I ne zaslužujemo.

22.02.2018.

prilipapapapa

Pozdrav radnom narodu – ovog jutra ćemo govoriti o snovima na nivou Milana tarota – jer se toliko u njih I razumijem. Već par godina se vjerno držim tradicije snimanja glasovnih poruka svakog puta kada se iole sjetim polovice sna od protekle noći I želim njime započeti dan, uvjeravajući sebe kako mi nebeski divovi šalju poruke kroz moj id ili libido (zaokružute tačan odgovor). Činjenica je da u suštini, snovi su obojeni samo jednom nijansom; pozitivnom ili negativnom, te ako je loše – loše je da gore ne može biti; I ako je dobro, bolje je od svega što ikada ima potencijal da se desi. Iskreno, ne volim krajnosti jer ne postoje, možda su samo plod mašte, slika koju kroz želje oživljavamo. Sinoć sam maštala o dvije najpoznatije lokacije (jer ih više nisam ni obišla); o domu, o Tuzli; I o pravom pojmu doma, Lovištu. Osobe koje su bile dovoljno zanimljive da zagrebu ispod moje površine ispranog karktera, svjesne su da moje tijelo ispunjava samo jedna istinska ljubav – koja je prema lokaciji na kojoj ljetujem od kada postojim I dok god mi roditelji budu imali dovoljno novca. Elem,jutros nemam mjesta za ljubav; u snu se ponavlja veoma škakljiva I lično već iskušena situacija čekanja na dolazak požude ostvarene u još nekom liku, momku, frajeru, šššaneru – dok taj nema namjere da dođe. Što me navelo na razmišljanje: zar nije tako u stvarnosti? U principu znamo kakav tok stvari možemo da očekujemo (prema računanju mogćnosti postotka), a strogo I drsko odbijamo da vjerujemo I nadamo se najnevjerovatnijem ishodu situacije jer nas tome uče limunade od komercijalnih filmova I sapunica. Varamo se kada govorimo da imamo ‘osjećaj’ (ček šta Bože intuicije), da naša podsvijest drhti na pomisao željenog ishoda (desit će se desit će se); te se izvlačimo na ono: jebo te, koja je bila vjerovatnoća da se ne desi? Koji sam ja baksuz. Laž. Izašla iz raja – rekoh neki dan, sebi I drugima; ali obmana, šejtansko oruđe što ga trošimo na svojoj koži I duši svakog puta kada iza ćoška vrebamo na ono što nikada nije imalo u nacrtu da se pojavi. Mi znamo, oni znaju, znaju I oni što su posmatrači I naratori, znaju bogovi na nebu I na zemlji – tako savršeno znamo I blentavo gubimo, iznova se čudimo, život kudimo. Od šta nam je to? Zagrizi usnu, pa priznaj; da vidimo šta će nam se tada srušiti na glavu. Možda budemo spremni I ponesemo kišobran.

20.02.2018.

snorlax

Prirodno, dan će proći – hvala nebeskim tijelima. Zanimljivo je kako su ti trenuci pažljivo upakovani u jedan lanac entropije, te su velike vjerovatnoće da istog dana kada sretnete bivšeg momka; ostanete bez zadnje marke u džepu za ovaj mjesec ( a tek je pola prošlo); pokisnete tri puta u sat vremena; sjetite se I nemilog slamanja snova kada snorlax uzima vašeg prijatelja. Tužno je što relativno malo ljudi je edukovano na temu pokemona, koji po mom skromnom stavu predstavljaju ikone jednog bitnog vremenskog perioda (djetinjstva, naravo); pa sam u par neslavnih navrata bila primorana objašnjavati slikovito titulu snorlax-a koju dodjeljujem krupnim ljudima. Voljela bih da nisam bezosjećajni kritičar I da ne osjećam potrebu da kažem kako se ipak nije radilo o tzv. Krupnim osobima, no radije o malim brzokrečućim tenkovima. Ogradit ću se izjavom da egzistira određeni subjektivni razlog moje frustracije I vrijeđanja – ali, o tom paru opanaka neki drugi put kada izgubim ono malo obraza. Elem, prema mojim zapisima, trenutno postoje dva trenutka kada sam bez sumnje dotakla dno života s kojim Toma Zdravković puni kafane I prlja karirane stolnjake. Prvi ćemo reći da je bio ove zime, u iznajmljenoj sobi na tavanu čiji prozori su ograđeni žicama, kada sam spavala na bogtepitajčijem jastuku bez jastučnice. drugi, bliži I svježiji, se desio sinoć, na pustom trgu u kasne sate, gdje sam sjedila sama na klupi gledajući narkomane (jer su jedini bili tu) I dobrovoljno kvasila kosu snijegom. ovo bi bile posljedice koje nazivam dnom dna – odnosno, najgori rezultat; neželjeni cilj; namjera koja je otišla u totalno drugom smjeru – što će reći da je pravi smjer ostao neostvaren I netaknut. Srce mi se slama od pomisli I holograma u mojoj glavi za koje sam očekivala da se dese, ali ja sam za sebe imala očito bolji plan. Da sam vjernik, rekla bih da sve ovo dolazi od Boga; da sam ikada u životu postigla zen, rekla bih kako me majka priroda kažnjava; da sam čovjek (moralna, poštena, iskrena I socijalno prihvatljiva), rekla bih da sve to potječe od mene – ali kako se ne pronalazim niti u jednom od najbrojanog, imama razloga da vjerujem u neku samopostojeću karmu, nezavisnu u prostoru I vremenu, poput nekog malog entiteta koji nas prati svakim korakom. Šta želim reći jeste, da bez obzira koliko vaš dan izazivao u vama sve veću želju za samoubistvom, preseljenjem I promjenom (koja je najteža za ostvariti); sto postotne su šanse da ste ga I zaslužili. Quid pro quo, reče par mojih profesora na predavanju; vjerujem da I čitav koncept života je baziran na tom pravilu, neizbježnom I sasvim logičnom. Sljedeći put kada počnete bogarati, svaljivati vaša dna na nekog najbližeg sebi, prvo bi se trebalo fokusirati na činjenicu da je to dno samo još jedan nusprodukt vašeg (ne)djelovanja, sebičnosti I arogancije u različitim, vjerovatno I do sada zaboravljenim situacijama. Zbog toga sam danas, uzdignute glave nosila svo ovo blato što mi je palo na glavu u protekla 24 sata, opsovala sebi sebe; svjesna da se samo mogu nastaviti pomirivati sa posljedicama I nositi ih kao pečat najbolje što mogu; pri tome ne živeći u zabludi da se mogu promijeniti. Promjena je samo jedna nijansa iste boje, laž izašla iz raja na kratkoročno vrijeme potrebe koju njome ostvarujemo; ali ne nova ličnost I karakter na poklon od koga god u koga već vjerujete. Jebi ga, znam, život je tombola, a mi nikako da naučimo gubiti.


Stariji postovi

Ulica lične revolucije
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
7272

Powered by Blogger.ba