Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

23.02.2018.

Bolje?????

Doma me je dočekala hladna kafa I par svježih narandži – mora da sam u masi mjesta na kojima moram biti zaboravila na njih. Stan je pust poput gradskog parka u noćnim satima; skoro nečujno zuji stari frižideri ili neko u susjednom stanu otvara česmu. Samoća je opet ušla kroz napukline drvenih prozora I nosi oštar miris zime, februara, smoga. Rekla bih kako su je ovo jedan od onih dana kada poželim svirati klavir, a nikada ga nisam svirala; vratiti se nekome ko nikada nije bio moj; napisati priču o ljudima koji ne postoje. Puna sam mržnje, odvratnosti I odbojnosti prema ovome što me gleda sa prozora, što me prati u korak na ulicama mokrim od kiše, što škripi u hodnicima sna I drži me tuđom I budnom. Monotonija kulture što godinama drhti pred različitosti, pred nepoznatim I složenim; svim silama se trudeći da ostane jedina u mislima – poput ljubomorne žene, nezrele djevojke I usamljene osobe. Shvati: ne nudiš mi ništa što bi me natjeralo da ostanem u tvom zagrljaju slušajući prazne, isprane, ukradene riječi iz novina; površni pogled bez sjaja u njima na licu lutke bez trunke ideje. Prokleto preslikani, slični, dosadni; bolno ponovljivi – tjerate me u ćošak asocijalnosti I depresije od ubjeđenja da na ovim prostorima može samo biti rata I djece. Valjda samo to umijemo napraviti. Gdje sa kulturom, sa umjetnošću što nekada bijaše riječ od boga (a I on je ispran), sa umno sposobnim ljudima željnim promjene (jer jedina konstanta su promjene)? Plovimo u smogu, govorimo samo da se ne zavadi, a nemilo truhnemo; polako I sigurno; iza sebe ostavljajući imena istih prije I poslije nas. Bolje I ne zaslužujemo.

22.02.2018.

prilipapapapa

Pozdrav radnom narodu – ovog jutra ćemo govoriti o snovima na nivou Milana tarota – jer se toliko u njih I razumijem. Već par godina se vjerno držim tradicije snimanja glasovnih poruka svakog puta kada se iole sjetim polovice sna od protekle noći I želim njime započeti dan, uvjeravajući sebe kako mi nebeski divovi šalju poruke kroz moj id ili libido (zaokružute tačan odgovor). Činjenica je da u suštini, snovi su obojeni samo jednom nijansom; pozitivnom ili negativnom, te ako je loše – loše je da gore ne može biti; I ako je dobro, bolje je od svega što ikada ima potencijal da se desi. Iskreno, ne volim krajnosti jer ne postoje, možda su samo plod mašte, slika koju kroz želje oživljavamo. Sinoć sam maštala o dvije najpoznatije lokacije (jer ih više nisam ni obišla); o domu, o Tuzli; I o pravom pojmu doma, Lovištu. Osobe koje su bile dovoljno zanimljive da zagrebu ispod moje površine ispranog karktera, svjesne su da moje tijelo ispunjava samo jedna istinska ljubav – koja je prema lokaciji na kojoj ljetujem od kada postojim I dok god mi roditelji budu imali dovoljno novca. Elem,jutros nemam mjesta za ljubav; u snu se ponavlja veoma škakljiva I lično već iskušena situacija čekanja na dolazak požude ostvarene u još nekom liku, momku, frajeru, šššaneru – dok taj nema namjere da dođe. Što me navelo na razmišljanje: zar nije tako u stvarnosti? U principu znamo kakav tok stvari možemo da očekujemo (prema računanju mogćnosti postotka), a strogo I drsko odbijamo da vjerujemo I nadamo se najnevjerovatnijem ishodu situacije jer nas tome uče limunade od komercijalnih filmova I sapunica. Varamo se kada govorimo da imamo ‘osjećaj’ (ček šta Bože intuicije), da naša podsvijest drhti na pomisao željenog ishoda (desit će se desit će se); te se izvlačimo na ono: jebo te, koja je bila vjerovatnoća da se ne desi? Koji sam ja baksuz. Laž. Izašla iz raja – rekoh neki dan, sebi I drugima; ali obmana, šejtansko oruđe što ga trošimo na svojoj koži I duši svakog puta kada iza ćoška vrebamo na ono što nikada nije imalo u nacrtu da se pojavi. Mi znamo, oni znaju, znaju I oni što su posmatrači I naratori, znaju bogovi na nebu I na zemlji – tako savršeno znamo I blentavo gubimo, iznova se čudimo, život kudimo. Od šta nam je to? Zagrizi usnu, pa priznaj; da vidimo šta će nam se tada srušiti na glavu. Možda budemo spremni I ponesemo kišobran.

20.02.2018.

snorlax

Prirodno, dan će proći – hvala nebeskim tijelima. Zanimljivo je kako su ti trenuci pažljivo upakovani u jedan lanac entropije, te su velike vjerovatnoće da istog dana kada sretnete bivšeg momka; ostanete bez zadnje marke u džepu za ovaj mjesec ( a tek je pola prošlo); pokisnete tri puta u sat vremena; sjetite se I nemilog slamanja snova kada snorlax uzima vašeg prijatelja. Tužno je što relativno malo ljudi je edukovano na temu pokemona, koji po mom skromnom stavu predstavljaju ikone jednog bitnog vremenskog perioda (djetinjstva, naravo); pa sam u par neslavnih navrata bila primorana objašnjavati slikovito titulu snorlax-a koju dodjeljujem krupnim ljudima. Voljela bih da nisam bezosjećajni kritičar I da ne osjećam potrebu da kažem kako se ipak nije radilo o tzv. Krupnim osobima, no radije o malim brzokrečućim tenkovima. Ogradit ću se izjavom da egzistira određeni subjektivni razlog moje frustracije I vrijeđanja – ali, o tom paru opanaka neki drugi put kada izgubim ono malo obraza. Elem, prema mojim zapisima, trenutno postoje dva trenutka kada sam bez sumnje dotakla dno života s kojim Toma Zdravković puni kafane I prlja karirane stolnjake. Prvi ćemo reći da je bio ove zime, u iznajmljenoj sobi na tavanu čiji prozori su ograđeni žicama, kada sam spavala na bogtepitajčijem jastuku bez jastučnice. drugi, bliži I svježiji, se desio sinoć, na pustom trgu u kasne sate, gdje sam sjedila sama na klupi gledajući narkomane (jer su jedini bili tu) I dobrovoljno kvasila kosu snijegom. ovo bi bile posljedice koje nazivam dnom dna – odnosno, najgori rezultat; neželjeni cilj; namjera koja je otišla u totalno drugom smjeru – što će reći da je pravi smjer ostao neostvaren I netaknut. Srce mi se slama od pomisli I holograma u mojoj glavi za koje sam očekivala da se dese, ali ja sam za sebe imala očito bolji plan. Da sam vjernik, rekla bih da sve ovo dolazi od Boga; da sam ikada u životu postigla zen, rekla bih kako me majka priroda kažnjava; da sam čovjek (moralna, poštena, iskrena I socijalno prihvatljiva), rekla bih da sve to potječe od mene – ali kako se ne pronalazim niti u jednom od najbrojanog, imama razloga da vjerujem u neku samopostojeću karmu, nezavisnu u prostoru I vremenu, poput nekog malog entiteta koji nas prati svakim korakom. Šta želim reći jeste, da bez obzira koliko vaš dan izazivao u vama sve veću želju za samoubistvom, preseljenjem I promjenom (koja je najteža za ostvariti); sto postotne su šanse da ste ga I zaslužili. Quid pro quo, reče par mojih profesora na predavanju; vjerujem da I čitav koncept života je baziran na tom pravilu, neizbježnom I sasvim logičnom. Sljedeći put kada počnete bogarati, svaljivati vaša dna na nekog najbližeg sebi, prvo bi se trebalo fokusirati na činjenicu da je to dno samo još jedan nusprodukt vašeg (ne)djelovanja, sebičnosti I arogancije u različitim, vjerovatno I do sada zaboravljenim situacijama. Zbog toga sam danas, uzdignute glave nosila svo ovo blato što mi je palo na glavu u protekla 24 sata, opsovala sebi sebe; svjesna da se samo mogu nastaviti pomirivati sa posljedicama I nositi ih kao pečat najbolje što mogu; pri tome ne živeći u zabludi da se mogu promijeniti. Promjena je samo jedna nijansa iste boje, laž izašla iz raja na kratkoročno vrijeme potrebe koju njome ostvarujemo; ali ne nova ličnost I karakter na poklon od koga god u koga već vjerujete. Jebi ga, znam, život je tombola, a mi nikako da naučimo gubiti.

06.02.2018.

quand nous sommes seuls

Embrasse moi quand tu voudras

15.01.2018.

.

pogled iza crnog platna kabarea čini mogućim da godinama poslije zavolim uspomenu koju nikada nisam mogla sačuvati.

10.01.2018.

jesi li razmišljao o tome

u kantici pored tebe 10 kišobrana, svi isti i sve ih mrziš. možda nama i ne trebaju?

09.01.2018.

nešto o čemu se ne priča

Ulazim u sobu. Zadimljenu, prljavu; punu razbacanih dijelova odjeće I opušaka jeftinih cigareta. Na polici stoji izgriženi ruž ispunjen mirisom pudinga od vanilije – kao da je skuhan prije 5 minuta I samo čekam da se ohladi. Ko ga je mogao ostaviti ovdje? Koraci se čuju u stanu iznad moga – podsjećaju me na… Valcer? Pokreti koji klize kroz noć – ili ispod haljine. Muzika ne prestaje da ispunjava suhe zidove I odzvanja među ćoškovima punim prašine I paučine. Negdje tu je I sjedila ona. Uska crna haljina se već naborala preko umornih bedara I kao da jedva čeka da bude svučena I bačena negdje u masu drugih. Natapana suzama I kajanjem, nekim nedefinisnim razočaranjem u sebe ili u svijet; mala crna haljina se grubo pomicala po daskama stola. Možda… možda da neko gore nije plesao uz kastofon; kroz zrak bi se provukao blaži krik. Poput onih u noćnim predstavama u kabareu. Ili u noćnim satima po gradu. Više je ne vidim. Pomišljam, spustila je glavu među izderana koljena ponavljajući tekst za sutra. Jednom kada bude bolje, a vazda biva; vlasi će ponovo zaigrati na vjetru otvorenog prozora I pogled će se susresti sa – ogledalom.

07.01.2018.

nešto kao danas

Gurali smo komšijino auto, uz brdo, niz brdo; po cesti, po šiblju; planinama i dolinama; danas, juče i sutra - sada su mi svi jedno.

07.01.2018.

nekad bješe ovako, danas ne

U Bingu punom penzionera, kupila je sebi 10 mentosa sa zadnjim razmijenjenim markama od prošle noći. Ne skida osmijeh sa lica, čak ni kada neko na 12 spratu pokupi kondome i proklinje omladinu što ih troše, prijeteći ekspoziji njihovih identiteta. Oči su nam ukrašene podočnjacima veličine Rusije, dok se guramo sa debelim ženama u minićima i momcima iz Dragodola s brzim cvikama, uz neku ružnu tehno pjesmu što smo je vjerovatno čuli na Kaleidoskopu. Bivši momci su se utopili u masi potencijalnih, pa počnemo živjeti kao kozmopolite, djeleći ljude samo na loše I dobre. Aha. A najbolji su kraj mene. Sa mnom. Ja? Mjesec se nije ni vidio sa prazne ceste, prekriven dimom motane cigarete i tuzlanskim maglovitim kisikom; a opet su najsjajnije zvijezde sijale korzom ili nekim drugim ulicama kojima smo prolazili? Iz najdražih barova su se čuli poznati glasovi ili smo ih takvima zamišljali; govoreći kako nas čekaju, dozivaju, bodre i vole… Negdje u pola doba, Lepa sjedi u kuhinji sa dva stocka, okružena komiranim vrećama muškaraca i ispijenim tuzlacima; čuvajući sliku vrijednu miliona. Aha. Miliona. Zora se vukla preko medrese, rozim oblacima i mirisom svježine; dočekana cigarama na drvenom prozoru. Neko novo društvo se naslonilo na moje rame, grijalo me i čuvalo od misli koje bi me samo poslale natrag nekom drugom. Sviđaš mi se? Neko ko uvijek natoči pivu do crte leži ubijen među jastucima i poderanim čarapama – neka nova atrakcija; klikeri iz vangle nestaju poput halve. Stojim i gledam sve kako postoji, vjerujem; kakva sreća- kad se sada sjetim- što sam ušla u ovaj život.

03.12.2017.

decembar

Najljepši prizor koji je relativno dostupan svima će uvijek biti pahulje obasjane uličnom rasvjetom. Stvorit će se vrijeme van vremena i neko godišnje doba koje započinje prvim snijegom u decembru i završava se na nekom novom kalendaru; miris nostalgije će se miješati sa svježim vjetrovima Igmana I okolnih giganta uz neke nove volje i želje u životnoj renesansi. Godina je prošla. Zapravo, prošlo ih je mnogo. Sjećam se hladnih noći punih magle i oštrog bola u jagodicama prstiju, razuzdane pameti koja je sanjala o vrijednostima van sivih sistema I normi – nekim ličnim uvjerenjima što bi probudila revoluciju I vrstu obećanja da će nihilizam nestati, kako bi ljudi napokon uočili da su ljubav I strast jedini izlaz iz ove materijalne hegemonije. Suvišno bi bilo dodati komentar da se takve stvari prosto ne dešavaju na ovim mokrim ulicama, u oronulim kućama I pod tuđim nebom. A drugih - nemamo. Valjda je to bio pesimizam koji se rodio iz subjektivnih poraza I emotivnih gubitaka što me natjerao da u drugima tražim ono što je meni najviše nedostajalo – a ako ne postoji, da to isto idealizujem I nikada ne poričem. Mrzovoljnih I prijekornih pogleda prema zaprljanom ogledalu se sjetim svakog narednog puta kada me sadašnji ponos koji osjećam napusti na tren. Željela bih se ispovijediti prostim priznanjem da, u ovoj prvoj zimskoj noći, mogu prihvatiti prošlost. Potpuni oprost drugima I samome sebi može samo ostati pusta želja I suha zemlja, dok će biti prihvaćen I potrkijepljen obećanjem da se historija neće ponavljati. Apsurdno bi bilo mrziti sve što nam se desilo, bez obzira koliko ono težilo na vagi dobrih I loših – jer da se nije ispunilo (iako ne volim kondicionalna pitanja), da li bi nam nedostajalo kao nešto što nas je zaobišlo? Da li bismo istih ramena stajali pod bremenom našeg iskustva? Sada vjerujem da svaki dan koji sam provela tražeći sunce, posmatrajući nebo I more na horizontu, brojeći poglede u tami – bez obzira s kojim učesnicima, je donio zavidan rezultat osjećanja I saznanja; tako snažan I utjecajan jer mi poklanja ono što sama nikada ne bih mogla stvoriti. Možda one ruke koje su me grijale nikada nisu bile prave, usne koje su me ljubile nikada nisu to iskreno radile, riječi što su me milovale nisu bile namijene meni – I ja sam radila isto. I nikada me neće biti stid. Može se to nazvati nemoralom, nedostatkom standarda ili društva, očajnošću – I neka bude tako; mada mi niko ne može uzeti argument da je svaka mala ljubav imala svoju svrsishodnost, bilo to u datom trenutku ili u bliskoj budućnosti. Svaka greška koju sam drhtavih ruku presjekla I u njoj napravila odlučujući korak naprijed je danas neka crta mog karaktera. To će biti jedna zamršena, grešna I nepromišljena uzročno-posljedična veza, ali u isto vrijeme, nepresušni izvor neke nove entropije koju tek pokušavam razumjeti. Večeras mi je ova sva priča o zatrpanom jadu poslala jedan par bistrih očiju.


Stariji postovi

Ulica lične revolucije
<< 02/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
5315

Powered by Blogger.ba