Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

22.11.2017.

novembar

Dakle, da zaključimo. Treba mnogo godina da naučimo kako su oni dani kada magla žvače posljednje zrake sunca na jesenjem šetalištu, a zrak miriše na mandarine i topli hljeb pekara; samo san. Jutro će promijeniti sve.

18.11.2017.

-

Bukvalno mi se život sveo na EKV i koliko dugo ne vidim izlaz, ne vidim spas, koliko dugo - ne znam ni sam. Nisam mislio na toooooo

15.11.2017.

Krajnji ishod jednog monologa

Kako da objasnim staklastim očima da; one večeri, kada jaka kiša bude zalijevala prozore pune gelera i ulazila kroz odlijepljenu gumu na dasci, kada hladni vjetrovi budu nosili sklopive kišobrane ukradene iz Binga, a mi s one strane ulice ćemo biti zagrljeni iznošenim džemperima; nisam u stanju izaći na scenu i razočarati vas opet. Proći će i novembar, pa ću ga se sjetiti ko zna kad - u prevrelim augustovskim noćima ili tokom čitanja neke nostalgične knjige; ali osjećaj da sam nemoćna nad svojim patnjama, dilemama i izgubljene nevinosti u greškama - vjerujem da nikada nestati neće. Mnogo više bi mi trebalo za takve stvari da završe pod crnom zemljom, za početak, dodir onoga koji će vjerovati u mene; kada ja ne mogu. Međutim, s obzirom da mi je ponestalo vremena i volje za potencijalne kompromise i improvizacije, zamoliti ću vas da zatvorite oči.

14.11.2017.

-ostaci dana-

Entropija, stanje haosa i neočekivanosti, javlja se kao posljedica narušavanja homeostaze i novih promjena; kada nismo u stanju ishod situacije objasniti u okvirima davno naučenih zakonitosti ili predtipiziranih slika stvarnosti. Možda nije situacija ta koja predstavlja problem, možda je ‘’samo naše oko rđavo’’? Ova zbivanja što me pokosiše pijanog petka navečer, bi u nekom (trijeznom) kontekstu bila i objašnjiva, vjerovatna i logična. Međutim, ono što pamtim je tako različito od onog što gledam jutrom kada se budim i noću kada sklapam oči – poput osjećaja da libido i id vladaju konstantno umjesto povremeno; a super-ego ne može doći do izražaja. Da li imam pravo kriviti sebe znog toga što ću uvijek subjektivno gledati svaku osobu, stvarajući nepostojeći ideal i stavljajući persone na njihova neiskrena lica? Taj sadašnji strah od istine će jednog dana biti najljepša uspomena – jer najljepše su one koje nisu bile stvarne, koje smo sami odredili i ukrasili. Princip je jednostavan – sve što nemaš, zamisli da imaš; makar to bila i platonska ljubav. Samo je sranje kad se probudiš.

10.11.2017.

-

Kada nešto i ništa nije u redu, nađem Nežnog Dalibora i slušam kako sve biće u redu.

09.11.2017.

Gradska Vožnja

Ne gledaj kroz prozor! Ne idi na balkon! Nisi? Dobro je. Samo sam ja tu. Stojim. Čekam autobus sa maglom. Ti idi i napravi najgorču kafu u loše opranim šoljicama, razmakni sve skice I dvolisnice sa klimavog trpezarijskog stola dok puštaš muziku iz filmova Quentina Tarantina. Ona je blizu, krenula prije pola sata. Uskoro će crvene kovrče pokucati na vrata ostavljenog stana I smijeh će se opet, nakon tako mnogo mjeseci, prolomiti kroz zidove tvoje zgrade. Razmišljam o tome koliko je voliš. Vraćam svoje optimistične misli o osjećanjima, toplini blizu srca I kada razmaknem sve ove sentimentalne zavjese lijepih riječi, shvatim da mi se baš jebe za vas dvoje. Postoje druga mjesta na kojima moram da budem. Ako planirate turistički posjetiti moj grad, pripremite se na nikad zaboravljene mentalne slike I predodžbe o stvarnosti u glavima naših sugrađana; nepoštivanje svakog moralnog I normiranog zakona na najkreativnije moguće načine I posebnu bolnu tačku, crni vilajet propalih budućnosti. Dobra stvar je što su ovi navedeni problemi (u deminutivu) na psihičkoj bazi – ionako se svi pravimo ludi I jedemo kikiriki, uklopiti ćete se bez napora. Kada bih birala jedini nesavladivi trn u bašti ruža naših očiju, nagradu dodjeljujem otrcanom gradskom prevozu. Donacije iz Austrije, Holandije, Njemačke (objašnjava zašto svugdje piše Notausstieg pokraj mjesta bivšeg ukradenog crvenog čekića), mažu nam oči pa počnemo vjerovati u najveću religiju Bosne I Hercegovine – da živimo u uređenom sistemu. Vozim se ja u kombiju (pripadnici plemena ga nazivaju bus), kraj mene opušcima sprženo sjedište – ali hvala bogovima, pa se ne osjeti dim zbog odvaljenih vrata šibera; negdje kod oronule muzičke škole, otpadne nam točak – ali ne brinem se, ostalo ih je još 5 minimalno. Gledam kad ću izaći, međutim, vozač ne staje ni na jednu stanicu jer bi se motor mogao ugasiti (možda zbog toga su semafori u drugom planu????), te tješim nenu s brkovima kraj sebe da nas, nažalost, niko nije kidnapovao. Zaustavismo se na parkingu do trafike, premišljam se da li da uzmem cigare koje ne pušim da se smirim… Pa se sjetim I tebe, I one crvene, I mene, I njega, I onog drugog njega… Vozaču, hajd sviju ti vrati se I pregazi me. Na ahiretu jedino ima nade za one poput mene.

09.11.2017.

Čudna Konstrukcija

Stradivarius violine su rijetke. Ostale su, kako bi šaneri rekli, škart roba. Negdje na izderanom dnu piše made in germany, ali taj ti lejbl ne igra neku ulogu. Svejedno ti to probaj podvaliti nekome, takvo hejbe nosi vrijednost u očima antikvarnica. Ozbiljno? Ma ozbiljno, ee, pazi šta ti pričam… imaš onu emisiju na RTL-u, frajko ti sve procijeni. Hoćeš da se kladimo? Kladili su se, a ja sam tražila govornicu kao u Džamonjinoj priči: just call to say I love you; pa mucam, smijem se sama sebi I ženama što me kesama kude I guraju… barem ti znaš da ipak, nisi dobio poziv tog dana. Pred likovnom akademijom su se skupila neka nova djeca te kuju planove: kakvo svjetsko čudo će sada napraviti – za razliku od mene što čamim na prašnjavim prozorima ove polovne, kvazi-galerije u nadi da prihvate najmoralnije vrste mog širokog spektra ponuda. E, jesi znao da slikam sve ljepše I ljepše? Nedostaje mi tvoje oko za detalje. Noć se pridružila negdje oko 4 pored Teatra, donijevši mi samo crnu, gorku kafu. Kako sam ih samo ispijala u danima kada nisam htjela da spavam, razvučena na nekih 5 strana od po 10 odjeljaka I osoba; gdje mi je svaka presudila u određenom dijelu nadanja smanjujući mi broj I volju na nulu. Samo da možeš vidjeti ovaj studentski režim uz Dnevni avaz I noćne smjene pozorišta uz eventualnu grmljavinu iz stručnih knjiga. Ne šminkam se više I ne uljepšavam ovu hegemoniju stvarnosti nad idealom. Možda su ti rekli da sam skrenula (s puta) I da često sjedim za šankom. A ja ću ti možda reći da to pak, nije kompletna istina. Istina bi bila da sam zarobljena u jednom vremenu prije ovog našeg vremena, I u prostoru nakon ovog našeg prosotra, tamo gdje se neki atomi I ljudi uveliko spajaju. Znaš šta, neću ti reći. Još uvijek te nisam nazvala. Magla progutala Sarajevo I mala plava kola. Kući me niko ne čeka. Tek neka sjena u sobi dočeka me prisustvom I uljulja u onaj osjećaj sigurnosti gdje me četiri čuvara štite neobavezno, već svojevoljno. Htjela bih zaspati I obrisati kapcima one slike što ih vrtim (a nikada da izradim), međutim, riješilo razočarenje da me razbudi. Vratih se kući, a ne nazvah te. Hej, pa đesi ti meni. Kako si? Pogodi gdje sam? Nije ovog puta sa SDP, ali hvala što se sjećaš. Kurs mi dozvoljava. Nek ti znaš za obaveze… nego onaj, mislila ja da prošetamo… a već si se dogovorio? Aha, ništa, nema problema. De, vidimo se… ćao, ćao… Da li? A pričala bih ti o krvavim rukama radnika što po blatu valjaju nove blokove zgrade. Sada sa prozora ne bismo gledali Oktobarsku niti aleje drveća, što tebi možda ne bi značilo; ali mene boli. Boli sama ona činjenica da zajedno, u istom smjeru, nikad nećemo gledati.

05.10.2017.

Pokušaj jedne kolumne

Dnevna temperatura je dosezala skromnih 20 stepeni na užarenom i izblijedjelom kamenju panonskih jezera, pod pretpostavkom da vas nije zaklonio zalutali suncobran. Čujem šuštanje listova na praznim indeksima i par propuštenih poziva u džepu, povika sa pitanjima: kuda, gdje, s kime i bez koga – gdje ja ulazim sa riječi: izvinite. Ne volim kada kasnim. Uopšteno: bilo to na prvo predavanje u mom životu, već dovoljno relativan dogovor sa prijateljem, na odgovor koji od mene očekuju ili na odluku koju moram da donesem. Više od svega, ipak mrzim što uvijek bude prekasno za neke stvari. Zar je ipak istina da nam vrijeme donosi i odnosi sve što posjedujemo u životu, te da za takve situacije, događaje ili ljude, postoji samo jedan pravi trenutak i jedno pravo mjesto? Međutim, ako baš tu podudarnost propustite ili nesvjesno zaobiđete, možete mirne duše zaboraviti na ponavljanje takvog slijeda događaja. Vrijeme nam ne daje drugu šansu??? No, kada bismo mogli ponovo pokušavati na nove i efikasnije, neponovljene načine iste stvari, u čemu bi bio čar? Sav strah, skepsa i adrenalin bi nestali – zajedno sa, naravno, i onim ružnim osjećajima gubitka- ali to bi dovelo do činjenice da ni dobitak više nije vrijedan. Jer se može uvijek desiti. I sutra, i prekosutra, i mjesecima poslije. Zbog toga, ove večeri nazdravljam svim susretima koji se neće desiti i onima koji će se ponoviti u drugačijem svjetlu – u onom u kojem ga više ne gledamo na stari način – te svoja nadanja i entuzijazam usmjeravam ka onom što mi je još uvijek nepoznato i strašno, na čemu mogu opet napraviti previd (možda ovog puta neću?!?!). Shvatate li, i zašto ne? Stare bitke su iza mene (dobrovoljno i slučajno, nažalost) i vjerujem da mogu reći da sklapam možda i posljednje djeliće saznaje i otkrića kako život funkcioniše i koja su moja vrata i prozori do pobjede. Reći ću, teška srca, da to nije bila ni srednja koju sam htjela upisati a nisam, dječak kog sam imala a potom izgubila, selidba za koju skupljah dinare i marke i opet, ne skupih; te ni Faris čiji je autobus jutros otišao za Sarajevo. Ne kažem da nisu mogli biti moja zlatna šansa; sa takvim potencijalom i privlačnim šarmom – ali ovog ponedjeljka, mogu napisati (bez imalo tuge, zavisti ili samosažaljenja) da je sve navedeno izgubljeno. Nije to tako ni loše, izbori se srozaju a ja ću, kada pogledam u ogledalo, znati na koje gorivo moja volja i moć radi. Očito je ovdje nije bilo dovoljno. Zvuči izazovno živjeti u nadi da ćemo nekada započeti taj krug dobrih odluka, čim prepoznamo jednu. U nastavku večeri očekujte pad temperature i do 6 stepeni, za sad, iznad nule.

13.07.2017.

Monolog

Moje ime je Marina. Imam 24 godine i jednu tužnu priču da vam... priznam. Moj život je čista umjetnost i kao takav nema pravila. Želim da vas upozorim na vrijeme da ono što ćete čuti priča o ljubavi, prevari, smjelosti i neizostavnom strahu. Što je najbitnije od svega, želim da ne zaboravite jedno- ja se nikada ne kajem. Sjećam se veoma dobro te tople, julske noći pune zvijezda i mirisa lavande u predsoblju. Radila sam kao osoblje na večeri u uglednoj kući starijeg gospodina čije je ime jednostavno više nije ni bitno. Kupila sam razbijene komadiće vrijednog porculana i osjetila sam kako će me opet kazniti za nespretnost i kako ću opet ja biti ta koja sve plaća. Tada sam ga ugledala- naslonjenog na stol kako pali posljednju cigaretu iz svog džepa. Ima nešto neobično u prvoj ljubavi- možda nije najjača i sigurno neće biti jedina, ali su naše snažne iluzije vremenom učinile je naizgled posebnom i neponovljivom. Njegova žena je, ako ćete iskreno, bila previše obična i dosadna za njega. Imali su dvoje dobro odgojene djece, velikih očiju i plave kose kao u filmovima, i nisu mi se ni malo sviđala. Noć je išla sve dalje i dalje dok nije otkucalo previše sati i dok me on nije povukao za ruku. Oduvijek sam znala da će napustiti ženu i vratiti se meni, u nove avanture i izmišljene pjesme. I on je to znao. Zbog toga se i tog jutra probudio u jeftinoj hotleskoj sobi čekajući mene da donesem kafu. Njegova žena je zvala par puta, a ja sam uživala u istini koje se ona plaši. Mislim da vas ne zanima moja pobjeda nad brakom i moralnim zakonima, pa ću preći na neke teže stvari – te noći sam ubila čovjeka. Gospodin koji je tražio od mene da isplatim dug je opet našao po ko zna koji put moju iznajmljenu sobu i nisam imala izbora. Lagala bih kad bih rekla da nisam željela da ga ubijem... naravno, nisam planirala nikada takav čin, ali je postojao trenutak kada sam to željela više od svega u svom životu. Obećala sam mu da ću odmah doći, samo da se presvučem, a vratila sam se sa makazama. Velikim, teškim, zahrđalim makazama. Odjednom više nije postojao dug niti osoba kojoj isplaćujem. Znate li kako je nemati ništa? A zatim gledati onoga koji ima sve kako vam uzima i to ništa? Uzima ono malo ponosa, ličnosti, osjećaja i slobode. Nije mi bilo žao. Pobjegli smo njegovim autom. Gledala sam u očima moje ljubavi onaj prokleti adrenalin jer on uživa u njemu i hrani se svakom prekoračenom granicom. To ljeto je za nas bilo toplo i tuđe – postojala su mjesta koja smo prekrižili na karti. Nisam mu mogla obećati da ću ga voljeti zauvijek – jer moje zauvijek uvijek kratko traje; ali smo se voljeli koliko se mogu voljeti dva saučesnika u krvavom zločinu. Njemu su dosadili moji osjećaji, a meni njegove ručno pisane priče na poleđini novina i iritantni glas svaki put kada bi citirao nekog pisca... Zaspali smo uz šum mora i miris soli... više se nikad nije probudio.

18.04.2017.

Samo

Onih noći kada lije kao iz kabla - iritirajuće i na oko vječno, pa hladni proljetni vjetar pomjera zahrđale svjetiljke prigušene ulične rasvjete (samo neprimjetno, samo za mene); kada naši prijatelji popiju dovoljno da pričaju o politici i nabacuju se pospanim djevojkama nudeći pratnju do kuće (samo poljubac neće pasti); kada počnem polako i tajno spuštati kapke i skrivati mutnu sliku tamnih ulica (samo sam previše popila); kada pjesma labilnog ritma uđe u glavu i postane jedino što čujemo pored beskućnika sa desne strane (samo traži društvo) i najzad, kada veče već bude osuđena na mokre cipele i smrznute ruke, psovke i potisnute muke, još jednu u nizu dvojbi... Ja ću imati tebe da mi dovršiš pivo (samo ću se nasloniti na tvoje rame). Probudiš me?


Stariji postovi

Ulica lične revolucije
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
4073

Powered by Blogger.ba