Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

28.10.2018.

sad me razumiješ

U redu do merkatorove pekarice u pokušaju sa ekskluzivnom ponudom prohe u kartonu stojim promišljajući o slučajnosti novinarskog studentskog života. Kolegica s moje desne strane, bogatija za dvije kifle s hrenovkom I jedno radno mjesto u Kameleonu nesebično dijeli iskustva. Zapravo, poklanja opciju I moje prijave na copy-paste session u dva sa dva. Dopis s radnim vremenom mogu poslati naknadno, od 2 do 22 sata dnevno slobode koje se lišavam dobrovoljno I ulažem ponosno u svoju odabranu profesiju. Je li, odabranu. Je li, profesiju. Ne volim preuveličavati, smatram da se tu Freudovski krije egocentričnost, stoga neću gaziti činjenice da sam napredovala u pogledu tranzicije s prve godine na drugu – noćima gledam rtrs I nebeski narod zajedno s predstavnikom I zgodama I nezgodama u Teheranu, a našlo se I slobodne memorije na telefonu za ponovno instaliranje aplikacije Aljazeere. Iz priloženog je nemoguće izvući zaključak da negiram one osamljene papire na univerzitetu u tuzli. Bilo kako bilo, svejedno kao tuč je teško priznanje da sam izgubila pojam o broju rubrika u našim nepristrasnim I objektivnim novinama, te da nemam roditelje leglo baja iz prašine bi vodilo kolo na daljinskom I da nema kolege što zavisnost od droge liječi BN-om; vjerovala bih da su izbjeglice našle utjehu u našem imaginarnom balkanu (oprosti ako možeš, Todorova). Hoćeš ili nećeš? Šta, rekoh gušeći se na topsy biljni s prijetnjom od salmonele. Da se javim Zoni, da te čeka za razgovor. Više ne bih morala svaki dan ulaziti I očajnički refreshovati stranicu u nadi da samo nije još uvijek na polovnom laptopu učitalo potvrdu stipendije (koju izgleda mogu dobiti samo ako sam RVI), a produktivnost ne bi morala biti forsirana kolumnicama za uske mase moje socijalne propasti – riješiti se navedenih nesretnih događaja zvuči mnogo poput otkrovljenja – mada ću za minutu njoj u facu reći: ne. 60 sekundi agonije em od suhog tijesta, em od tijesnog prostora satnice gdje radije biram da ne spavam nego da snom lišavam koliko-toliko produktivnu budnost; što je apsurdno jer kada stavim na zahrđalu vagu iscenirane objektivnosti – biram biti ono za šta se prijavljujem ili ostati na tuđem mjestu, u tuđoj koži platonski ostvarivati ideju o glumi I pozorišnim kulisama. Kažu: UZMI STVAR U SVOJE RUKE –pa nam mrtvi glasaju – ko sam ja da CIKu sudim, kad samu sebe sabotiram. Cut to: Brojim sjedišta od 1 do 12 I smještam moderne mame sa djevojčicama na odgovarajuću poziciju pitajući se koliko je neumjesno dodati opasku da nisam teta I kako primamljivo zvuči opcija da me ne oslovljavaju tako. U kabareu koji je po prvi put nakon 2000-te hladan (biće da su se klime otele kontroli), zbog manjka sredstava (ljudi) iznad svega stručni organizator volontera ubacuje novinara u postavu kupivši ga plastificiranom iskaznicom (na stranu što je osobnost ta koja je jeftina u ovom slučaju) I zamolivši ga za suradnju. Tu sam sad gdje jesam. Za desetak minuta spustit će se kulise I moj saradnik amaterskog pozorišta će iskočiti iz prvog lijevog džepa u klaunovskom kostimu I sizifovski sakriti strah, a neočekivano iznenađenje kada me krajičkom oka uoči sa scene. U zadnjem džepu kaputa, pored limenkom zgnječene cigarete leži mobitel sa neotvorenim porukama molbe za izvještaj I participaciju na okruglom stolu – a ja slijepa za tebe, sebe I njih, ću već tada ambiciozno biti na pola puta od pozorišta ponavljajući tekst najnebitnije bitne uloge. Vazda ne biram očima.

28.09.2018.

ti

neproračunato i nelogično vjerujem da si negdje na pola puta i da imam viška par sati. toplije je vani nego unutra, ali kako su već mrak i smog prekrili pokvarenu uličnu rasvjetu, otvoreni prozor neka postoji u drugom besmislu. odlučila sam večeras pratiti bingo na onom kvazipromokuponu što sam ga u ponedjeljak dobila uz romantični triler (oksimoron?) - vjerujem da ne bi bio moj da su znali šta sam sve prošvercala u kino-dvoranu. napravit ću bezrazložnu večernju kafu od koje neću oka sklopiti; međutim, tu je kraj kreveta i moj persen koji će sve to da izmiveliše. trebala bih popuniti obrazac za stipendiju, s tim da se rok bliži kraju/ili je danas; ali neka nova neproduktivnost me šarmerski osvaja i sve te bitne stvari na koje sam sve više slijepa ostavlja usamljene, netaknute - baš kao i onu potencijalno nikada dovršenu sliku u predsoblju. kritikovat ćeš moj odlučni odustanak. znam da si umoran od puta i da nećeš slagati kad mi na uho šapneš: zaspat ću za minutu, a ja ću se lopovski minutama kasnije izvlačiti iz zagrljaja i ostaviti te samog u plahtama na ovom minusu. nekoordinirano ću teturati do prozora i pijekorno gledati svoj odraz koji još nije spreman za jutro kada mora, nakon sedmica pauze, uzeti scenarij iz prašine i naučiti jedinu dobru ulogu koja mu se piše u skorije vrijeme. naći ćeš me u kuhinji, s podočnjacima u obliku topsa; smorena životom i krugom u kojem oboje stojećki plivamo - ali nikad, nikad neće biti dosta tebe.

14.09.2018.

da vidim dal' umišljaš

Ostala je jedna manjka knjiga na sterilnoj polici trivijala, otisak platnene patike u pivskoj bari na balkonu i šuma dima što ispunjava sobu za nepušače – iako je svu noć prozor grlio mahalu u svrhu prikrivanja malih javnih tajni. Rent-a-stan samo što nije došao i razočarano našao svoje ključeve u slučajno i iz najbolje namjere razvaljenom sandučiću i sve su šanse da će proklinjati sebe, tebe, mene i nju što srušismo sliku o moralnim djevojkama. Revolucionarno jutro zapisano još u RS dnevnom horoskopu je započelo ranim buđenjem onih što zoru nikad vidjeli nisu, jednim slučajnim susretom u Ulici Muse Ćazima Ćatića 27 i ukradeno-vraćenoj kutiji cigareta napuštenih od sinoćnje trpezom bogate gide. U njenim od 3 neskafe neumornim očima se mogao apstraktno oslikati tekst Štule – ljubav je miljama daleko od nas – i vjerujem kako smo svi štovali tu religiju sebično i rezervno (u minornoj nadi da ideal mora pasti). Međutim, 7 ujutro je i recepcionar završava ionako prespavanu smjenu kako bi se našao s njom i puteno joj izjavio ljubav. Prva kafa na dasci od prozora uz na fasadi ugašenu cigaretu vuče tromo riječi o kvaliteti austrougarske kulture čije zadnje nerenovirane mrve gledamo samo u budžacima pasivno preko čaša bijelog jeftinog vina iz dragstora. Pijanac na kapiji bolno liči na budućnost kojoj stremimo – osim ako nas iz jave ne trgne neki novi san. Cvijeta Sarajevo pod težinom plavog neba što ga nedostaje iznad krovova, susjedi glasno škripe vratima od želje za granapom i širom razmiču zastore ne bi li koja riječ promakla. Tačno na metar od ulaza kojeg nikada ne zaključavaju, momak pali posljednju tuđu cigaretu svojoj kvazidjevojci. Špijuni sa prvog sprata neće to nazvati pukim hedonizmom i ispranom romantičnom šetnjom – već će slobodno umisliti kako je vrijeme prisvojiti ono što ne može biti tvoje. Od 30 maraka skuplje plaćenog stana (+čišćenje), preko profesora psihologije sa IUS-A u klubu, do horoskopskih proročanstava nikako namijenjenih užoj publici na kauču. Na prvu, izgleda kao izbor; ali rušim estetiku i pišem: Život je naš bio: daj šta daš.

28.08.2018.

INT - KAFIĆ - DAN

Marina (19), djevojka prosječnog izgleda I protiv svoje volje crne kose prvi put sjedi u kafiću u gradu u kojem živi od rođenja I tužno miješa svoj nepošećereni voćni čaj razmišljajući o štetnim efektima vrećice s travuljom u mlakoj vodi. Okružena je dugogodišnjim prijateljicama koje u pozadini vode dijalog što ne nadjačava njenu tišinu. Njen sagovornik s lijeve strane, Lejla (uskoro 19), djevojka koja liči na Florence Welch I zadnja dva dana pokušava preći preko svojih obaveza uz kofein I upornost (vrlina upornih), svojim novim crvenim noktima čačka meni, suočavajući se s istinom kako u prokleto tamnom pubu nemaju čaj od kamilice. Odluči se riješiti tradicije (nije baš neki konzervativac) I naručuje prikladnu zamjenu. Slika iznad drvenog stola stoji nekoliko stepeni u desno, a iznad nje je ogromni plazma tv s kanalom prebačenim na život Bear Grillsa (Grilled Beara) koji halapljivo jede neku kamilu. Slično načinu na koji naš junak žvače strvinu, druga djevojka svježe ošišane kose I rozih cvika, Ema (20) raščinjava svoj sendvič uz ljuti sos (tako ga barem reklamira drugima) I reklo bi se, aktivno sluša drugu djevojku preko puta nje, Gloriju (uskoro 20) tamne puti I tamne kose ukrašene drvenim naušnicama haman s mora; koja očajava nad budućnosti koja je sjebala. Konverzacija je prafrazirana jer slušaoc nije mogao sve zapamtiti.

11.07.2018.

ne ide mi da me ide

Par sati kasnije, sunce je zašlo za neke sivkaste oblake; moji prijatelji su bili daleko I onaj prvobitni doživljeni osjećaj je bivao zatrpan nekim novim idejama o kolumnama I planiranju radne sedmice. Ali kako ja nisam pizda, otišla sam do kuhinje po čašu vode psihički se pripremajući I slaveći iskrenost što je unijela u dom prije svega nove prijatelje, a zatim I razlog za sreću; jer par slogova je lako reći kad ionako mnogo pričam. Hej mama, znaš šta je danas bilo? – na TV-u je bio neki užasne-kvalitete snimak teniskog meča, utišan na maksimum tako da možemo čuti I komšije I njihovog kera. Njena glava je bila na jastuku i jeftinoj križaljci od prošle godine. Pauza je trajala duže od predviđenog I kao neiskusan učesnik u saobraćaju nisam znala koje svjetlo čekam? Ja, daltonist. Šta? Skupljam hrabrost, spremna da se argumentima branim I kažem sve najlepše ne bil’ kako popravila već skršen porodični odnos I sve što pređe preko usana bi: Opet sam jela makarone.

09.07.2018.

Holy trinity

U Mostaru vazda toplo –sunce isparava iz betona – osim ovog jedinog mog petka gdje smo mokri do kože dočekivali upalu pluća. Halalimo li? HALALIMO! Kakva sebična I sitničava ljudska priroda: uvijek se sjećati stvari u odjeći ideala, u snu koji se nikada nije ostvario mada je realnost na tren nosila taj prizvuk, u želji što je ostala neizrečena pod prvim jutarnjim zrakama na praznom krevetu. Često se oslanjamo na prošlost, na tu ikonu na zidu što je volimo I kudimo; nesvjesni da je ona samo nusprodukt neostvarenih, velikih očekivanja modificiranih u priču spremnu kao odgovor na pitanje; kako ti je bilo? Kriva sam, jesam, ta sam. Radim to redovno; da li iz težnje za elitizmom prosjeka, negiranja činjenica kao izmišljenog bunta I revolucije ili iz zabave pod sloganom take one for the team! Međutim, kao što I ova kiša nosi neke promjene u godišnjim dobima; dolazi vrijeme za novom perspektivnom bez kiča. Mogla bih zagurati u zadnji dio sjećanja one sate kada smo čitali nuspojave Dramine izgubljeni u bosnaskim budžacima; ne reći nikad nikome (a posebno ne kućepazitelju) na koji način su oni tanjiri u 5 ujutro bili oprani I suzama I znojem; zaboraviti broj taksija što sam ih huda čekala na balkonu tražeći način da noć ne prođe; ili sakriti znatiželju što je ubila mačku I dovela nas do ogromnog otvora za kanalizaciju, umjesto tog veselog platoa kraj plaže. Mogla bih; mogla bih živjeti u laži I uvjerenju da savršenstvo postoji; ali sada biram da kažem da je savršenstvo kao sreća – jedan trenutak u vječnosti vremena što ga poželiš zaustaviti, a zapravo ga jedino možeš skromno zadržati I oživiti pričom, bojeći tim nijansama sve što je uslijedilo nakon njega. Valjda tim putem I one ružne sitnice postanu barem društveno prihvatljive. Pitam se: koliko je dovoljno dana da prođu kada postanemo svjesni važnosti određenog trenutka? Jer ga u sadašnjosti, nikada nismo svjesni. A drugo pitanje glasi: šta li donosi isti trenutak, čega li je uzrok? Jer nečega novog mora biti, u suprotnom, bi bio besmislen.

20.06.2018.

big leap

Jutro mnogo podsjeća na bilo koji dan u sedmici na moru; kada baš nisi siguran da li je vikend ili radni; žuri li penzionerska populacija do granapa ili je toliko kasno da oni zaposleni guraju narod da dođu do vrućeg hljeba za porodični ručak. Možda samo sanjam da budim se? Kroz osunčanu glavu na jastuku, prolazi prvo krunisana-u-film misao Kusturice: ‘I wasn’t falling In love, because I never felt any weight – because I was flying in love for the first time in my life.’

16.05.2018.

da te nije DORI

Neka uđe u zapisnik da je priča inspirisana pojavom što je smatrana prekretnicom u životima mnogih meni bliskih ljudi (I mojoj malenkosti) I nastaje u svrhu sjećanja I vjerovanja u nešto što bilo je, a možda nikad I nije. Porota će odlučiti nakon uviđaja. Aprila 2018., razmišljala sam da počnem pisati kolumne koje su mi jedine dopadljive jer se tiču kulture-politika je moja slaba strana- te ambiciozno naručih karte za festival što se godišnje održava u zadimljenom, dva sa dva kabareu, punom pretencizonih gadova I zvijezdi današnjice akademije dramskih umjetnosti. Zaista nemam standarde, ali da li ih dižem ponekad? Ili pak, postoji nešto niže od njih… trebamo se zapitati. Otelo se otelo kontroli I 10 dana nakon predstave se nisam mogla ni sjetiti koliko je glumaca bilo. I ko je bio glumac? I da li je to bio Otelo? Ko je Otelo? Ja ba. Kakva slučajnost (volim takve susrete), prijateljica je radila tih dana volonterski na biletarnici I ofingerima pogužvanih sakoa, a meni vrijeme ispunjavala tako stereotipičnim izjavama o glumcu koji gori. Zvoni. A da mu vidite leđa! Ili snimak s festivala. Držanje, naglasak, smijeh. Kaj, zakaj, ziher, bum buš videl jankec beli grad. No, on je glumac. Mi smo publika. Dijeli nas scena, iskustvo I kesa godina. Ne može čovjek da se ne pita, šta bi bilo kad bi bilo; a čim se pita osjeti kako se debelo zajebao jer zaželiš određeni odgovor, I nema ti druge nego ići da ga ostvariš jednom kad ti se svidi. Jesmo prokleti, u pičku materinu. To se I zbilo: kao u slikovnicama sa trafika, naša princeza je dočekala noć s princem I flašom piva – spasao ju je životne monotonije I poljupcem digao u zrak – dopustivši nama smrtnicima da povjerujemo da je moguće sanjati I ostvariti isto. Kakav twist eee. A moji snovi skupljali prašinu. Takva revolucija se nije digla još od Čegevare, te smo svi aktivno (oli nesvjesno) počeli mijenjati svoj tok života, pitajući se gdje smo ga zapetljali I da li je to uopšte mrtvi čvor. Kao svako sebično biće, krenut ću od sebe koja je svima na fakultetu razglasila refleksnu odluku da idem studirati glumu A NI VI PROFESORE NI VAŠ DOMAR me nećete zaustaviti. Prva buna je ugušena prije zvaničnog ustanka I dizanja papira jer, kao što ja nisam znala, upis na akademiju donosi par poklona poput odricanja od svoje ekipe u pozorištu (I 80% slobodnog vremena, s tim da u 19% spavam a 1% oblačim patike). Propala mi ideja kao kauč, ali izraziti svoje mišljenje koje je prije svega argumentovano I bazirano na istini, je bio novi osjećaj što ću ga ponavljati, s vremena na vrijeme, po potrebi. Elem, ostanem na faksu, tužna, ružna, u kopirnici dužna; ali rekoh: idem se posvetiti pozorištu. Novo poglavlje zvano: dio sam društva. Da li je moja posveta pozorištu (lol ne ali nije bitno) dovela do toga da sam I fizički I psihički bliže ljudima koji su također član I do jedne divne proljetne noći kada sam tucala travu u mesing zdjeli, to je pitanje diskutabilno; ali za svrhu ove priče, reći ćemo: DA. Te noći bi bilo 3 noći otkad nisam spavala duže od 4 sata, ali budnom ne držao smijeh bliskih prijatelja I tematika: šta obući za Doriana (glumca, ljudi, glumca iz gornjeg paragrafa – pratite!). entuzijazam je nosio atmosferu I ljudi kao ljudi, pogana sorta, sve bi da dijele; žudili smo za osjećajem ispunjenosti pa smo tražili načine da odemo efikasnije u delirij iščekivanja lijepih stvari. Trudim se poetski izraziti, ali hej, svrha je, htjeli smo sreću. Jebi ga, našli smo je. Ne pamtim dana da sam se grohotnije smijala, makar to bile ribice u akvariju ili tuđi neočekivani poljupci istog spola; spiderman jastučnica ili neki psiho videi – opet, možda nemam standarde; energija se sa noći prenijela na naredni mjesec I rezultirala riječima na koje nisam računala da prevalim preko usana niti sam htjela da ih čujem. Tu smo gdje smo. Moj saradnik je sa Aleksandre napredovao 3 broja naprijed I sada češće govori: zdravo Marijo (mada se većinom ljube, iz priče), spomenuta prijateljica redovno džima s Dorijem I dijeli Harley Quinn majice, a Zapava za Ajlu je tek počela (doduše, čim izađu na dejt). Od ponuđenih petoro ljudi, za troje već vidite sretne zaplete (o raspletima nećemo ovog puta, trudim obojati u vesele tonove); a ostalo dvoje nespojivih ljudi je srušilo granice neba I zemlje. Kliše, znam, jebite me. Da te nije, Dori, sada bi naš maj bio prilično šugav I kišovit; bez tuđih kišobrana I jakni da nas griju. Gym ne bi bio pun copetove kuhinje I potencijalnih fotošutinga I ostavio bi prvobitnu na oko depresivnu atomsferu. Hej, bolan, pa ja ne bih Mariju nikad zagrlila. Nemaš pojma koliko mućo mi se đasvi. Rekla bih ti hvala, ali ti to ne vidiš. Iz tvoje perspektive, kraj nas samo prolaziš nekim autoputevima gazeći lanad – iz naše perspektive: wow. Omladina, sex. A zakaj I mi ne bismo šta probali?

17.04.2018.

hehe

ako me nosiš na duši, skini me

04.03.2018.

prodajem nasmiješenog psa

da li je istina da u životu sve što nekada štujemo i volimo; vremenom izgubi smisao i postane nesnosno i dosadno?


Stariji postovi

Ulica lične revolucije
<< 10/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8293

Powered by Blogger.ba