Ulica lične revolucije

Da li kao i ja, vidiš da želiš još vremena, da želiš još uvijek biti na istoj prokletoj stanici i pratiti pogledom koji od njih bezbroj je tvoj autobus?

13.07.2017.

Monolog

Moje ime je Marina. Imam 24 godine i jednu tužnu priču da vam... priznam. Moj život je čista umjetnost i kao takav nema pravila. Želim da vas upozorim na vrijeme da ono što ćete čuti priča o ljubavi, prevari, smjelosti i neizostavnom strahu. Što je najbitnije od svega, želim da ne zaboravite jedno- ja se nikada ne kajem. Sjećam se veoma dobro te tople, julske noći pune zvijezda i mirisa lavande u predsoblju. Radila sam kao osoblje na večeri u uglednoj kući starijeg gospodina čije je ime jednostavno više nije ni bitno. Kupila sam razbijene komadiće vrijednog porculana i osjetila sam kako će me opet kazniti za nespretnost i kako ću opet ja biti ta koja sve plaća. Tada sam ga ugledala- naslonjenog na stol kako pali posljednju cigaretu iz svog džepa. Ima nešto neobično u prvoj ljubavi- možda nije najjača i sigurno neće biti jedina, ali su naše snažne iluzije vremenom učinile je naizgled posebnom i neponovljivom. Njegova žena je, ako ćete iskreno, bila previše obična i dosadna za njega. Imali su dvoje dobro odgojene djece, velikih očiju i plave kose kao u filmovima, i nisu mi se ni malo sviđala. Noć je išla sve dalje i dalje dok nije otkucalo previše sati i dok me on nije povukao za ruku. Oduvijek sam znala da će napustiti ženu i vratiti se meni, u nove avanture i izmišljene pjesme. I on je to znao. Zbog toga se i tog jutra probudio u jeftinoj hotleskoj sobi čekajući mene da donesem kafu. Njegova žena je zvala par puta, a ja sam uživala u istini koje se ona plaši. Mislim da vas ne zanima moja pobjeda nad brakom i moralnim zakonima, pa ću preći na neke teže stvari – te noći sam ubila čovjeka. Gospodin koji je tražio od mene da isplatim dug je opet našao po ko zna koji put moju iznajmljenu sobu i nisam imala izbora. Lagala bih kad bih rekla da nisam željela da ga ubijem... naravno, nisam planirala nikada takav čin, ali je postojao trenutak kada sam to željela više od svega u svom životu. Obećala sam mu da ću odmah doći, samo da se presvučem, a vratila sam se sa makazama. Velikim, teškim, zahrđalim makazama. Odjednom više nije postojao dug niti osoba kojoj isplaćujem. Znate li kako je nemati ništa? A zatim gledati onoga koji ima sve kako vam uzima i to ništa? Uzima ono malo ponosa, ličnosti, osjećaja i slobode. Nije mi bilo žao. Pobjegli smo njegovim autom. Gledala sam u očima moje ljubavi onaj prokleti adrenalin jer on uživa u njemu i hrani se svakom prekoračenom granicom. To ljeto je za nas bilo toplo i tuđe – postojala su mjesta koja smo prekrižili na karti. Nisam mu mogla obećati da ću ga voljeti zauvijek – jer moje zauvijek uvijek kratko traje; ali smo se voljeli koliko se mogu voljeti dva saučesnika u krvavom zločinu. Njemu su dosadili moji osjećaji, a meni njegove ručno pisane priče na poleđini novina i iritantni glas svaki put kada bi citirao nekog pisca... Zaspali smo uz šum mora i miris soli... više se nikad nije probudio.

31.05.2017.

T. Parsons

Topli vjetar briše miris akrila dok žurno spuštam četkicu, gasim radio i idem ka telefonu. Opet me zove, nešto je zaboravila. - Halo mama, šta je bilo? - Ko su osnivači funkcionalizma? - Šta ti to treba? - Eto, treba mi. Trebat' će i tebi nekad. - A otkud znam, nije Marx sigurno. - Ajde bježi, znala sam to i ja. Opet mrtva tišina, prekidam poziv. Ponovo uključujem radio i počinje pjesma laganog ritma; zaboravljam da više nisi tu. Broj dana, sati i minuta me udara po licu i mrsi mi kosu, pa se hiljaditi put pitam; da li treba da se sjećam? Da li mogu da zaboravim? Bilo šta šta bilo je. I dalje prisutna pjesma govori mi da neko drugi se kraj tebe budi. Ma znate šta, dobro vam jutro i pustite me da slikam.

18.04.2017.

Samo

Onih noći kada lije kao iz kabla - iritirajuće i na oko vječno, pa hladni proljetni vjetar pomjera zahrđale svjetiljke prigušene ulične rasvjete (samo neprimjetno, samo za mene); kada naši prijatelji popiju dovoljno da pričaju o politici i nabacuju se pospanim djevojkama nudeći pratnju do kuće (samo poljubac neće pasti); kada počnem polako i tajno spuštati kapke i skrivati mutnu sliku tamnih ulica (samo sam previše popila); kada pjesma labilnog ritma uđe u glavu i postane jedino što čujemo pored beskućnika sa desne strane (samo traži društvo) i najzad, kada veče već bude osuđena na mokre cipele i smrznute ruke, psovke i potisnute muke, još jednu u nizu dvojbi... Ja ću imati tebe da mi dovršiš pivo (samo ću se nasloniti na tvoje rame). Probudiš me?

12.03.2017.

Groznica subotnje večeri

Konci magle i smoga su se tromo spuštali na izbušeni asfalt i par razbacanih pivskih flaša, dok me je vonj jeftinih motanih cigara nesnosno pekao za oči. Sreća pa nisam ni bila razpoložena za posmatranje krajolika, hodala sam pravo, ne okrećući se i ne registrujući ni najuočljivije detalje pokraj mene; sa mrtvim pogledom u 4 para nogu što hodaju mojim ritmom. Samo glasni zvuk motora prastarih golofva ili šutnuti kamenčić je mogao poljuljati tišinu (tako očitu da bi se mogla rezati nožem) i na tren uspješno otjerati nepotrebne misli i pitanja na koja se ionako nije moglo odgovoriti - tipa, šta bi bilo da sam izašla sa onim starijim konobarom, da sam ostala u zadimljenoj nargilhani, uplatila dvije kolone na lotu umjesto jedne? Te noći, po tim garavim sokacima, svaki put kada bi me neki četverotočkaš oslijepio, nadala sam se da ću vidjeti mog veoma dobrog prijatelja Amera. Poželila sam da odem sa njim negdje daleko od vremena i prostora, da napravim neku neobjašnjivu glupost, pa makar bio to poražavajući doživljaj kada ti drot mahne onim mrskim lizalom i naplati ti 40 markica za pojas - što bi možda i bio najbolji mogući scenarij uzrokovan njegovom vožnjom. Kada je subota u pitanju, radije bih otišla dobrovoljno na Goli otok, nego sjedila u kući gledajući Zvijezde granda koje su zaposjele čitavu bosansku televiziju (a mislim da su mi kablovsku ugasili) i smijala se pinkušama i njihovim haljinicama sa tilom. Ova izjava, ili moje priznanje, objašnjava zašto sam baš jučer u gluho doba noći lutala Paša Bunarom (zonom sumraka i po danu) vođena lijepom prilikom i pozivom na gidu. Prazan stan koji me dočekao nije imao struju, ali je imao dva razvaljena ležaja i neku slatku džukelu. Parket i prag su bili izgriženi, zajedno sa ostatkom grickalica i drugih iole jestivih stvari što su se našle na stolu. Valjda zbog toga što mi nismo ljudi koji pričaju o svojim problemima, niti o lijepim stvarima u životu, šta više, mi samo komuniciramo kada je to prijeko potrebno dok u dubini duše obožavamo svaku onu zaglušujuću tišinu jer je smatramo znakom i maskotom te idiotske povezanosti koju naše društvo-na-ivici-raspada dijeli; proveli smo sate sjedeći u krugu, svirajući one pjesme koje su nas nekada davno povezale, prema kojima smo gradili svoj dalji ukus ili čak, odnos... Sva ona pitanja, šta bi bilo kad bi bilo, nestale su kao ona jedina trzalica koju smo slučajno našli, ili ona dvola što je kupismo prije pola sata; jer možda ovo nije najbolje mjesto na kojem sam mogla ugušiti svoju želju za izlaskom i otići zadovoljna kući; ali ovo mjesto je moje, rezervisano samo za moje dupe i znam i ja, koliko znaju oni, da smo svi ovdje teško zamjenjivi. Moje otkrovljenje je prekinuo Nedimov puknuti glas: jebem ti, gdje mi je biciklo? Dario, rekao sam ti da ga čuvaš!

06.03.2017.

Ići ćemo istom stranom ulice

Eto, kada bih ti sad rekla da dolazim, preko svih postavljenih granica (pored onih državnih); pitam se da li bi me lagao i u slušalicu šapnuo da se ne možemo vidjeti? Majka ti je u bolnici i ne znaju šta je, nisi već par dana u gradu, imaš nezaobilaznih obaveza; ili čitav vikend isplaniran... Rekao bi koliko ti je žao, da je ipak opet loš trenutak? Uvijek loš, zapravo; no to bi mi možda radije prešutio. Ili bi bez razmišljanja rekao; naravno, logično, dugo očekivani susret; nedostajala sam ti i sve vrijeme mislio si na mene. Pa bih vjerno čekala u parku, u dogovoreno vrijeme pokraj fontane i nervozno pratila pogledom koji od njih si ti - dok mi ne bi bilo jasno da nikad nećeš doći. A postoji i onaj kraj priče gdje ćemo se sresti, ići istom stranom ulice - ali slučajno i nenadano, svako svojim putem i prema svom cilju. Na tren odvučena pažnja prilikom sudara pogleda bi nam objasnila zašto se nismo javili jedno drugom i zbog čega to nije mogla nikada biti ni opcija. Reći ću ti; zdravo, šta ima? I poslije mnogo vremena, razmišljat ćeš o meni, pitat ćeš se, otkud ona, baš sada i na ovom mjestu, u mom gradu.

27.02.2017.

Kišobran

Uvijek su mi smetali isuviše nervozni i bučni prolaznici kada bismo sjedili na istrošenoj klupi kraj rijeke. Prekidali su mi misli, često sam bila primorana stati u pola riječi jer bih jednostavno zaboravila šta sam htjela reći. Tebi to nikada nije pravilo problem, čak sam i vjerovala sam da nisi ni primjećivao moju odsutnost ili si toliko puta bio njen svjedok da si je vremenom i zavolio. I sada, ovog februara, nakon tolikih jeseni i zima, žao mi je što nisi i mene. Možda nisi mogao prihvatiti moju vidnu rastresenost i izopačen karakter; o čemu je ostaloj rodbini za stolom pričala tvoja mama kada bi nestalo aktuelnih tema. Nervozno si mi pričao kako mrziš moje ponašanje - iako nikada ništa nisi mrzio - i da trebam naći način i put da se uklopim u ovaj svijet; da napokon shvatim kako život nije film gdje ja pišem scene, već se one same nenadano i uvijek u pogrešnom trenutku pojavljuju. Moja skromna želja je bila mijenjati takav svijet i stvoriti onaj ljepši, sličan idealu kog niko nije uspio dokučiti; ali ti si htio mijenjati mene. Na kraju svih promašenih govora i dogovora, vrijeme je zatrpalo naše nevažne riječi i sada samo kroz maglu mogu se sjećati svih ružnih i lijepih stvari što si mi ikada slučajno ili namjerno uputio; ali moraš ovog puta da mi vjeruješ - niti jednu jedinu sitnicu nisam uzela za zlo. I jučer, kada je lila kiša kao iz kabla a ti trčao prečicama do kraja grada - onaj kišobran što te sustigao i što je završio u tvojim rukama pod izgovorom da ti ga je poslala neka tebi nepoznata djevojka... To je moj čudni način da ti kažem kako ti je potrebniji nego meni. Jer ja, ja sam sretna i kada kisnem, dok tebi niti jedno sunce nikada neće biti dovoljno.

19.02.2017.

Bilo je to dobro vrijeme

Ponekad poželim i ja, jednog starog, davno isfuranog Jugu 45. Samo da, za promjenu, osjetim toplinu društva što ga zamišljam svake noći kada slušam pušenje, i da se barem jednom držim zakona: sve za raju, jarane. Ili takve stvari ipak više ne postoje?

17.02.2017.

Stranci

Za mene, proljeće je počelo ovog prohladnog jutra u praznom kafiću čija kafa mi se uvijek sviđala. Slastičarne uključuju svoje frižidere i prave prve kutije sladoleda, a stari gospodini su već zauzeli stolove pod suncem igrajući osmosmjerke i ukrštenice. Činjenica da sam još jednom progledala kroz prste godini koja je prebrzo prošla pokraj mene, bez upozorenja ili izvinjenja; me tjera da onom sviraču pokraj kapije ubacim sitniš u prljavi šešir i zaustavim vrijeme na još jedan osmijeh koji ćemo uputiti jedno drugom.

16.02.2017.

F M L

Danas je jedan od onih dana kada se pojaviš na pogrešnom mjestu jer si zaboravio gdje si se dogovorio za kafu, uplatiš loto listić sa datumima svih propalih i bivših veza jer ti je finansijska siutacija dotakla dno, zakasniš na predavanje jer si slučajno ostavio sve svoje stvari u sada već zaključanom kabinetu na zadnjem spratu, te budeš primoran da odbiješ poziv koji si željno iščekivao jer si za subotu već svojevoljno ugovorio dosadni dan sa porodicom (a svi znamo koliko bi nas mrzili kada se ne bismo pojavili). Može li za mene jedna pauza, da ukradem bogu dan? Mislim da ću ovog puta totalno poludjeti, ako izuzmemo predpostavku da već jesam.

15.02.2017.

8. Taking her back

Winter whistles in the cold wind as Dani walks over the treshold and into the world. The weak sun is slowly getting down, behind the aged architectural rarities and the vacancy is keenly waiting for her tired steps. Just outside the town center, there lies a modest house; suddenly abandoned and left to the caring hands of time which have already erased all the lonesome roses in the backyard. With her shaking hands, Danielle holds the rusty key and turns the lock that desperately needs to be replaced with the better model. Oh, that aching pain of having realized how nothing has changed when everything new has come; watching some other sunsets and dawns, you become aware that it has offered you nothing unusual – since you have been watching it through the same scratched window of memories. Our thoughts may play the same LP records we thought we have thrown away; while the different ones are left unnoticed outside our door. Sometimes, it can be too hard to make an agreement between our two beloved realities – the one that is happening in the rhythm of world time zones; and the one that is on our mind. When Dani walked into the house where she once used to live, only to become painfully convinced how she is all by herself, now and in near future; she found the charming smell of childhood days and the non-existing touch of soft hands on her hair strands. The mirror on the pale wall showed the saddened face and the similarity to the picture put long time ago on the gray cupboard. Dani has seen somewhere else the jaw lines badly hidden on the misty glass, as well as the almost unobtursive freckles on the reddish cheeks. ''I wish that you could see me, may it be only one more time; to count my age and tell me how I look just like you. Tell me about your honest smiles and tears, how they suit me too.'' - whispered Dani with her glistening eyes gazing at mother's picture. The night she passed away was surprisingly warm for December, despite the strong wind swaying the loud branches outside Dani's home. Danielle woke up in the middle of the darkness, looking through the small window on her side of the narrow bed; wanting to count all the stars watching her just so she wouldn't have to look away, over the wrinkled sheets and see yet another man she couldn't love. Hours ago, they were restlessly kissing and passionately exchanging touches, but that ship of emotions has sailed. Her tired hands reached for the phone resting at the nightstand covered in tobacco, only to receive a message how she is utterly left alone. The two women, Nataša- the caring mother; and Danielle- the daughter who takes perfect care of herself, parted long time ago. Was it the fact that Dani knew her mother's dying wish was for her to come back to Zagreb; or was it because the guilt that was piling up all these years finally had a reason to come out – we will never know, but neither will Dani – here she is now with her eyes glued on the black and white picture, along with the pocket hiding the keys to her old – new house. What made Dani feel defeated was her strong belief how she would never come back to the city that only brought back heart-breaking moments, convinced that some memories were meant to be buried in order to make new and better flowers grow. Maybe, just maybe; she was wrong this time.


Stariji postovi

Ulica lične revolucije
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

Just like heaven

“The difference between false memories and true ones is the
same as for jewels: it is always the false ones that look the
most real, the most brilliant.”

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
3146

Powered by Blogger.ba